POSVETA

Prigodom obilježavanja 65. obljetnice Dana pobjede – završetka Drugog svjetskog rata u Europi i 66. obljetnice oslobođenja Splita

u spomen
na više od 12 tisuća Splićana partizana, boraca u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske – od toga oko 6100 omladinaca i 1100 žena – od kojih je više od 1500 poginulo na ratištima diljem Jugoslavije;

u spomen
na oko 10 tisuća zatvorenika Splićana među onih
skoro 16 tisuća utamničenih u splitskim okupatorskim zatvorima, od kojih je više od 5 tisuća odvedeno u brojne talijanske, njemačke i ustaške logore smrti;

u spomen
na 266 umorenih, strijeljanih i obješenih Splićana;

u spomen
na više od tisuću stradalih Splićana od bombardiranja,
gladi i zaraznih bolesti zbog ratne neimaštine;

u spomen
na oko 1400 izbjeglica iz grada;

u spomen
na tisuće i tisuće, znanih i neznanih, ilegalaca, aktivista, simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta u Splitu – od djece do staraca, muškaraca i žena, koji su danomice izlagali svoj život pogibelji ali su neizmjernom hrabrošću prkosili okupatoru u gradu koji je, ne zaboravimo, 1941. godine imao nešto više od 40 tisuća stanovnika.

Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Splita

Split MMX.

UVOD

HOMERSKI DANI SPLITA GRADA

Tog kišnog dana u polumraku svanuća, dok su prve čete partizanske ulazile u grad, otvorile su se škure na jednoj kući na Solinskoj cesti, a žena je izvan sebe od radosti povikala »Došli su naši!…«. Tako Ivo Purišić, kasniji admiral Ratne mornarice, opisuje ulazak Narodnooslobodilačke vojske u grad i konačno oslobođenje Splita od osovinskih okupatora, ustaških, četničkih i drugih pomagača na dan 26. listopada 1944. godine.

Taj radosni usklik »Došli su naši!« grunuo je iz dubine bića i označio je kraj troipolgodišnje patnje Splita, ravne fatalnim naletima kuge tijekom minulih stoljeća.

Nevjerojatno je bilo to vrijeme, neviđen je bio zanos kojim se hrvatski Split odupirao mračnoj sili fašizma, ne pitajući za cijenu slobode. Bez ikakve patetike: Split je bio Grad-heroj! Splitski dani NOB-a najslavniji su dani ovoga Grada u njegovoj 1700-godišnjoj prošlosti.

Ratna epopeja okupiranog Splita bila je veličanstvena: od 40-ak tisuća njegovih stanovnika, 18.000 građana aktivno je surađivalo u NOP-u (simpatizere da i ne spominjemo). Od toga je naoružano 12.500 boraca, a kroz splitske zatvore-mučilišta iz grada i okolice prošlo je više od 15.000 rodoljuba. Njima će pjesnik Jure Franičević Pločar, u podnožju spomenika sužnjima, uz nekadašnju zgradu okupatorske policije, posvetiti ove stihove:

Ovdje je sloboda u lancima bila,

kršila okove, razvijala krila…

Destrukcija zemlje i uništavanje narodnog bića bili su zasnovani na Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. godine, kojima je poglavnik NDH Ante Pavelić najveći dio Dalmacije uz ostale krajeve prepustio Italiji kao cijenu za uspostavu ustaške države i njegove apsolutne vlasti u njoj

Talijanski fašisti uklanjaju Grgura Ninskog. Destrukcija zemlje i uništavanje narodnog bića bili su zasnovani na Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. godine, kojima je poglavnik NDH Ante Pavelić najveći dio Dalmacije uz ostale krajeve prepustio Italiji kao cijenu za uspostavu ustaške države i njegove apsolutne vlasti u njoj

Iz citiranih podataka vidljivo je da je Split gotovo u potpunosti bio partizanski grad, nepokoreni bastion antifašizma. Htjeli su ga romanizirati, talijanizirati, fašizirati, rashrvatiti, odroditi. Došli su konkvistadorski, ali kao na neki festival, prijetvorno raspoloženi, s gitarama, kanconama, ulašteni, s briljantinom u kosi, s paradama, ritualima podizanja i spuštanja zastave i ophodnjama vojničke limene glazbe. Batištrada[2] je po Rivi bacao visoko u zrak svoj okićeni dirigentski štap koji se vrtio, i dočekivao ga je u hodu ne gubeći ritam. Dovodili su operu, cirkus, otvarali javne kuće, galamili, paunili se. Pili chianti, rezali sir velik kao kamionske gume, dijelili slatko latte condesato i cigarete – htjeli su nas potkupiti na brzinu…

Mladi ilegalci prkose okupatoru

Prkos. Mladi ilegalci prkose okupatoru

Ali nije išlo.

A onda su pokazali zašto su došli. Sredili su administraciju i stali nam mijenjati osobna imena: svaki Ante postao je Antonio, Petar Pietro, Vjeko Luigi, Paško Pasquale, a Zora Aurora. Mijenjali su i sve toponime: Split je postao Spalato, Omiš Almissa, Brač Brazza, Korčula Curzola, a Muć Mucio. Ni more više nije bilo Jadransko nego Adriatico. Sve radnje u gradu, javne službe i kancelarije dobile su talijanske natpise. Brijač je postao barbiere, kovač fabro, stolar falegname a postolar calzolaio. Sve ulice su dobile talijanska imena. Poplavom novih naziva htjeli su zbrisati stare identitete i poništiti nas sveopćom talijanizacijom.

Grad su izlijepili parolama o vjekovnom romanskom Splitu i Dalmaciji, zidove oslikali Mussolinijevim likom i fašističkim simbolima. Natjeravali nas da se upisujemo u njihove političke i sindikalne organizacije: Fascio, Dopolavoro, GIL, Balile, sportska i kulturna društva. Službenim jezikom proglasili talijanski, a hrvatski ukinuli. Doveli talijanske učitelje i profesore, počeli predavati na talijanskom. Doveli talijanske činovnike. Natjeravali nas da pozdravljamo ispruženom rukom – romanamente. Krilati lav dužda Orseola opet je rikao Dalmacijom. Ta destrukcija zemlje i uništavanje narodnog bića, zasnovana je na Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. godine, kojima je Ante Pavelić, poglavnik NDH, najveći dio Dalmacije uz ostale krajeve prepustio Italiji kao cijenu za uspostavu ustaške države i njegove apsolutne vlasti u njoj.

Otpor Talijanima, partizanska epopeja

Suprotstavljali smo se od prvog dana. Omladina u prvom redu. Demonstracijama protiv odnarođivanja, nastave i svjedodžaba na talijanskom jeziku. U talijanske natpise po gradu i u četvrtaste glave Mussolinijeve pod kacigom letjele su bočice crnila i boce tekućeg katrana. Širili se leci, vršile sabotaže, praskale bombe. Demonstriralo se s uzvicima: Ne odričemo se hrvatskog imena i jezika! A Naš izvještaj je pisao: Roditelji, ne dopustite da nam potalijanče djecu!

Otpor je rastao, a s njim i batinanja, zametnuo se rat, punili se zatvori. Mučenja, ubojstva, prijeki sudovi, strijeljanja Splićana izvršena u Sinju, Trogiru, Šibeniku. Masovni odlazak u partizane i istodobno nesmiljena borba u samom gradu.

Kroz splitske zatvore-mučilišta prošlo je više od 15.000 rodoljuba iz grada i okolice. Njima je podignut spomenik uz nekadašnju zgradu okupatorske policije

»Ovdje je sloboda u lancima bila« Kroz splitske zatvore-mučilišta prošlo je više od 15.000 rodoljuba iz grada i okolice. Njima je podignut spomenik uz nekadašnju zgradu okupatorske policije

Prisjetimo se onog vremena. Dok je svijet bio u plamenu, a 96 posto čovječanstva na svim kontinentima i oceanima sudjelovalo u toj kataklizmi, usred Hitlerove stravične tvrđave stvarala se iz ničega, iz prkosa, iz najplemenitijih snova narodnih, jedna hrabra i snažna vojska pobjedničkog morala, koja se tukla i s Talijanima i s Nijemcima i s ustašama i s domobranima i s četnicima i s nedićevcima i s ljotićevcima i slovenskim bjelogardejcima i s bugarskim i mađarskim i rumunjskim fašistima i s albanskim balistima, s folksdojčerima i Čerkezima. Na Sutjesci je omjer bio šest odmorenih i dobro naoružanih neprijateljskih vojnika na jednog iscrpljenog partizanskog borca s puškom i nekoliko metaka, pa su i ta iskušenja, iako uz najveće žrtve, savladana.

Bila je to sirotinjska vojska, gola i gladna, vječno u pokretu, bez kasarni i slamarica, menza i uniformi. Nije imala tvornice, logistiku i ekonomiju. Nije imala oružja, otimala ga je. Bolnice su bile otvoreni prostori šuma i vrleti, gdje bi se zatekli, bez zavoja, lijekova i instrumenata. Sunce je žeglo, zima je ledila, kiše su močile a vjetar je sušio borce u pokretu ili spavanju na mokroj zemlji. Sve je to mogla izdržati, uvijek jačati i konačno pobijediti samo vojska s uzvišenim ciljevima i smislom svoje borbe, vojska s visokim moralom. Gladovalo se mučno pored seljačkih voćnjaka ili krumpirišta, ali za nekoliko iskopanih krumpira, zabilježeno je to, završavalo se »pred zid«. Nije, dakle, bilo pljačke, razbojstva, otimanja, švercanja i bogaćenja kao u svim ratovima, a spartanska etička norma primana je kao nešto neophodno i samorazumljivo. Spontano bi se često čulo »Druže, budi svjestan!«

Svu tu jedinstvenu partizansku epopeju prizivamo u sjećanje jer je splitska ratna drama bila tek njezin neodvojivi dio, koji se bez pripadanja cjelini i ne bi mogao razumjeti.

Dok su okupatori i njihove sluge raspamećeno ubijali, činili masovne pokolje, pljačkali i sažižali sela, provodili rasne zakone i osnivali logore smrti, sijali užas prijekim sudovima i ubijali taoce, dok su poživinčeni degradirali svaki smisao života – narodna vojska je na oslobođenom teritoriju i u ratnim jedinicama osnivala analfabetske tečajeve te opismenjivala borce i narod. Izdavalo se novine, pisalo pjesme, stvaralo pjevačke zborove i limene glazbe, poticalo slikarstvo, održavala predavanja, organiziralo kazališne grupe i izvodilo predstave. Računa se da je samo u hrvatskim partizanskim jedinicama djelovalo više od 600 kulturno-umjetničkih grupa. U onim krajnje surovim uvjetima partizanskog života sve je to jedva zamislivo. Pa ipak, u posvemašnjoj oskudici na terenu i u predasima borbi, kultura je bila melem života i humanizirala otvrdlu stvarnost i ljude, pratila je vizije i snove, rađala je smisao i optimizam.

Oslobodilačka borba i kultura

U vihoru antifašističke borbe u oslobođenom gradu Hvaru je 18.–19. prosinca 1943. održana Konferencija kulturnih radnika Dalmacije. Posebno se zauzela za očuvanje hrvatske kulturne baštine. Takav skup održali su nešto kasnije i Istrani, a u Topuskom je u lipnju 1944. održan Kongres kulturnih radnika Hrvatske. Sve to u vrijeme dok su se na nas obrušavale ofenzive, dok su radile plinske komore i krematoriji u Auschwitzu, a noževi i maljevi u Jasenovcu. Stoga i nije čudno što je iznenađeni član engleske vojne misije, major Owen Reed, ovako pozdravio sudionike topuskog kongresa:

»Kako je sjajna vaša pozornica! Mislim da nema ni jedne vojske u svijetu koja bi pridavala toliku važnost kulturi. I vi imate pravo, jer pobjeda nije pobjeda ako umjetnost i ljepota ostaju pobijeđene… Sve što sam vidio izvanredno je po svojoj iskrenosti i živosti. Želio bih da mogu sve to ponijeti sobom širom svijeta!«

U vihoru antifašističke borbe u oslobođenom gradu Hvaru je 18.–19. prosinca 1943. održana Konferencija kulturnih radnika Dalmacije koja se posebno zauzela za očuvanje hrvatske kulturne baštine

Dalmatinski intelektualci i umjetnici u oslobodilačkoj borbi.* U vihoru antifašističke borbe u oslobođenom gradu Hvaru je 18.–19. prosinca 1943. održana Konferencija kulturnih radnika Dalmacije koja se posebno zauzela za očuvanje hrvatske kulturne baštine

Moramo li zaboraviti da je najbolji dio ondašnje inteligencije svoje povjerenje i sposobnosti poklonio oslobodilačkoj borbi našeg naroda. Sve što je vrijedilo išlo je u partizane. U partizanima su stvarali – da spomenemo samo neke naše Dalmatince – književnici i umjetnici Vladimir Nazor, Vjekoslav Kaleb, Ranko Marinković, Drago Ivanišević, Vladan Desnica, Jure Kaštelan, Jure i Marin Franičević, Šime Vučetić, Vojin Jelić, Živko Jeličić, Mirko Božić, Vojin Bakić, Josip Hatze, Ivo Tijardović, Silvije Bombardelli, Ante Vesanović, Šime Dešpalj, Petar Zrinski, Joko Knežević, Nikola Ignjatović, Željko Razmilović, Ivan Lozica, Mirko Ostoja, Vojka Ružić, Rudolf Bunk, Živko Kljaković, Ljubomir Nakić, Ljubo Ivančić, Antun Zuppa, Milan Tolić, Vjekoslav i Dalibor Parać, Neven Šegvić, Vjeko Afrić, Slavko Štetić i mnogi drugi.

Osim književnika i umjetnika, zavidnu hrabrost u borbi protiv okupatora pokazali su i svi ostali intelektualci, a među njima u prvom redu splitski liječnici, koji su na razne načine pomagali pripadnicima NOP-a u zatvorima ili bolničkim odjelima, spašavajući mnoge ljude od daljnjeg batinanja, suđenja ili transportiranja u Italiju, a omogućili ponekad i zamjene za zarobljene okupatorske oficire. U isto vrijeme brinuli su i o zdravlju splitskih pripadnika NOP-a i njihovih obitelji te partizanima doturali dragocjene lijekove, instrumente i sanitetski materijal. No, pojedini od njih najviše su dali u operativnim partizanskim jedinicama, gdje su neki i poginuli. Kako se o njihovim iznimnim zaslugama, zbog prečih poslova na obnovi zemlje, po završetku rata gotovo ništa ili vrlo malo pisalo, to im u ovoj, očito posljednjoj prilici, želimo u počasni spomen zabilježiti imena.

Naše poštovanje za čestito i hrabro držanje u Drugom svjetskom ratu zaslužuju splitski liječnici: dr. Silvije Altaras, dr. Ljubomir Buljević, dr. Branko Kurajica i dr. Krsto Rudan, koji su u partizanima poginuli. Prošli su partizansku golgotu i živi dočekali kraj rata: dr. Frane Bulić, dr Hruš Oresto, dr. Augustin Jakobušić, dr. Ljubomir Miro Kraljević, dr. Dinko Maroević, dr. Marija Novak, dr. Ante Premeru, dr. Aleksije Ružić, dr. Ivan Vanja Tomaseo, dr. Dušan Vlašić, studenti Martin Britvić, Ratko Viličić…

Borbeni položaji za sve ostale bili su Gradska bolnica, Zarazni odjel na Firulama, Higijenski zavod i splitski zatvori. Među ovim ilegalcima najkorisniju i najriskantniju dužnost obavljao je dr. Petar Vitezica kao zatvorski liječnik, utvrđujući zatvorenicima »dijagnoze« zbog kojih su prebacivani na razne bolničke odjele u cilju zaštite od ispitivanja i mučenja, izbjegavanja suđenja, mogućeg bijega ili razmjene. Održavao je, također, vezu zatvorenika s NOP-om i njihovim porodicama, a potkraj rata povjerena mu je i dužnost predsjednika ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora Splita. Liječio je i potpisnika ovih redaka 1942. godine u zatvoru svetog Roka, stoga su ova svjedočenja i iz osobnog iskustva.

Hrabro su radili protiv okupatora i ostali splitski liječnici: dr. Goroslava Anđelinović, dr. Tade Bekavac, dr. Mihovil Čulić, dr. Rafo Ferri, dr. Bartul Gizdavčić, dr. Simo Janković, dr. Niko Jerković, dr. Duje Karaman, ravnatelj Bolnice, talijanski državljanin, dr. Smiljana Mikačić, dr. Jakov Miličić, dr. Neven Parać, dr. Ivo Polić, dr. Andro Poklepović, dr. Ljubo Posinković, dr. Ivo Tocigl, šef Zaraznog odjela, talijanski državljanin, dr. Vicko Trojanović, dr. Slaven Vidović, dr. Milivoj Visković, dr. Ljubomir Vučetić. dr. Šimunić, dr. Starčević…

Ravnatelj bolnice dr. Karaman, kao i dr. Tocigl, šef Zaraznog odjela dislociranog na Firulama, obojica talijanski državljani, kao što smo već rekli, mnogo su vidjeli i znali o djelovanju liječnika u bolnici, ali nikada ništa nisu izdali već su prešutno i sami pomagali ilegalni rad kolega, koji bi bez takve suradnje jedva bio moguć. Svi ovi velikani, dostojanstveni i hrabri, održavali su zajedno sa svojim vjernim zdravstvenim osobljem i cehom apotekara odlučnost Splita da porazi i otjera crnokošuljaške i kasnije nacističke osvajače. Prigodni spisak liječnika ilegalaca i partizana ovdje objavljen, očito je, nažalost, nepotpun.

Književnici, umjetnici i liječnici samo su dio građanske elite koja se suprotstavila fašizmu, jer su se isto tako bezrezervno opredijelili i splitski pravnici, inženjeri, arhitekti, profesori itd., zajedno s radnicima, težacima, trgovcima, obrtnicima i svim ostalim strukama organiziranim u akcionim odborima i pododborima. Svjesni obujma i moći te snage, okupatori su, uz brutalne represije, cijelog rata razmatrali mogućnost prisilnog ispražnjenja grada.

1943: Masovni ustanak, njemačko-ustaška strahovlada

U punom naponu masovnog otpora kapitulacija Italije dočekana je s euforijom. Sedamnaest dana slobode izmučenog grada. Dok je neiskusna splitska mladost zajedno s pridošlim jedinicama NOV-a na Klisu zadržavala Nijemce, a sami građani razoružavali talijansku vojsku, atmosferu beskrajne radosti i nade Enzo Bettiza u svom Egzilu opisuje kao eksploziju svjetlosti. Oduševljenje raste i cijela Dalmacija diže se na ustanak. Raste oslobodilačka vojna sila, s oduzetim talijanskim oružjem opremaju se četiri brigade novih boraca, osniva se Osmi korpus i odlučno se kreće u završnu fazu rata.

Split tada prolazi i svoju drugu okupaciju, možda još težu, njemačko-ustašku. NDH je i u Splitu bila »nezavisna«, u potpunosti podčinjena okupacijskom programu nacističke Njemačke, a taj je bio: 1. Spriječiti moguće iskrcavanje Saveznika. 2. Razbiti partizansku infrastrukturu u gradu. 3. Osigurati radnu snagu za Njemačku. 4. Otpremiti u logore preostale Židove. Evo, kako su ustaše sluganili nacistima: »Nijemci su najprije odveli muškarce – a žene i djecu, čak i dojenčad, odveli su ustaše, 11. ožujka 1944., kamionima preko Imotskog u Jasenovac, odakle nitko nije izašao živ«. (Dr. Jaša Roman, Sudjelovanje Židova u NOR-u, Split, 1971.).

Dok su Talijani nastupali dvolično, pokušavajući nas osvojiti gitarama, paradama i parmezanom, da bi poslije batinali, mučili i strijeljali, Nijemci su nam odmah predstavili veličinu i nedostižnost »nadčovjeka«, strijeljajući i masakrirajući sve živo što su susretali na prilazima gradu i u Splitskom polju. Ušavši u grad, odmah su podigli vješala pred crkvom svetog Frane na Rivi i objesili nekog hendikepiranog mladića. Druga vješala postavili su pred kućom Katalinić. Sama pojava ovih predstavnika Herrenvolka[3] stajala je života 250 osoba[4]. Zatim su zidove izlijepili prijetećim naredbama i ograničili kretanje gradom do prvog mraka. Svirepošću i odlučnošću htjeli su zastrašiti stanovništvo.

Počelo je vrijeme novog terora, osiromašenja i krajnjeg iscrpljivanja građana glađu i bolestima. Pojavili su se tifus, paratifus i dizenterija, no najgora je bila tuberkuloza sa 700 slučajeva otvorenih kaverni, a smrtnost građana udvostručila se. Osiguravajući se od pretpostavljene savezničke invazije, Nijemci iseljavaju narod iz Segeta, Stobreča, Drvenika, Šolte, a poslije će i s ostalih otoka, pa masa izgnanika, žene s djecom i starcima, jer muškarci su u partizanima, lutaju Splitom zajedno s jadnim vojnicima bivše talijanske armade, gladuju i prose od onih koji i sami priželjkuju barem tanjur rijetke nezačinjene pure kad ni soli nije bilo. Od gladi se doslovno umiralo, a najviše nesretni Šoltani. Bila je to cijena rata, jer njemačke linije opskrbe nisu mogle ići partizanskim područjem, a otoke je držala Narodnooslobodilačka vojska, pa su se Nijemci osjećali kao u klopki. Pogodovalo je to švercanju hrane koju su donosili u grad seljaci, ali po teško pristupačnim cijenama ili za robnu razmjenu, što je slabo rješavalo problem prehrane.

Razorna bombardiranja

Sve to kao da je bilo malo, pa su u općoj ofenzivi Saveznika uslijedila i redovita razorna bombardiranja grada u kojima su ginule stotine civila, zbog čega se stanovništvo sakrivalo po Marjanu i Splitskom polju. Tu se većinom boravilo danju, a uvečer vraćalo kućama, no mnogi su se tamo i stalno zadržavali u pećinama ili pod improviziranim šatorima i skloništima. Tim nevoljama pridružuju se gotovo svakodnevne racije njemačke vojne policije na mladost i muškarce srednje dobi, koje hvataju blokirajući trgove i ulice ili čitave četvrti ali i po Splitskom polju, pa ih vode u tvrđavu Gripe, a odatle u radne logore ili na prisilan rad pri gradnji komunikacija i bunkera na obali. Nevolje Splićana povećavala je djelomična ili potpuna nestašica vode i struje, jer su vodovod i centrale bili oštećeni ili uništeni bombardiranjem. Privreda u gradu doživjela je kolaps, trgovačke i obrtničke radnje zatvorene su zbog pomanjkanja roba, sirovina i radne snage. Uz glad teško se podnosilo i oštru zimu 1943./44., pa je za ogrjev i jadno kuhanje isječena jedna trećina marjanske šume. Split je bio neprepoznatljiv, prljav i zapušten, pun smeća i svakovrsnog otpada, prevrnutih autobusa, opljačkanih i zapaljenih kuća i skladišta, ruševina koje se ne uklanjaju, a u luci mnogo potopljenih ili izgorenih brodova, srušena željeznička stanica… prava apokaliptička slika smrti, kuge, glada i rata…

Ilegalni NOP, Narodnooslobodilački pokret, sa svojim organizacijama: KPH (Komunistička partija Hrvatske), SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije), JNOF (Jedinstveni narodnooslobodilački front), AFŽ (Antifašistički front žena), USAOH (Ujedinjeni antifašistički savez omladine Hrvatske) te NOO (Narodnooslobodilački odbor) sa staleškim akcionim odborima i pododborima – što je zajedno sa simpatizerima obuhvaćalo 80 posto stanovnika Splita – dočekao je oprezno njemačku okupaciju, određujući prema njoj vlastitu taktiku. Očito je bilo da otvoreni sudari s Nijemcima i ustašama u pustoši Splita ne bi imali nikakva izgleda, pa se otpor sveo na povremene diverzije i jačanje partizanske logistike. Aktivisti su se zapošljavali u gradske strukture vlasti i omogućavali ilegalcima dobivanje lažnih osobnih dokumenata, uvjerenja o nesposobnosti za domobranstvo, iskaznica za slobodno kretanje itd. Mladost i sredovječni muškarci napuštali su grad, ali i mnogi drugi odlazili su u partizane: od kapitulacije Italije 7000 novih boraca pjevalo je u slobodi Po šumama i gorama naše zemlje ponosne… umjesto da se kao nemoćna lovina izlažu njemačkim racijama. Tako Drago Gizdić uobičajeno bilježi: »Od 1. srpnja do 15. kolovoza 1944. iz Splita su otišla na oslobođeni teritorij 354 borca, među kojima 132 Talijana, 26 bolničarki…« Intenzivno se iz grada dostavljala tehnička pomoć: pisaće mašine, papir, boja, džepne lampe i baterije, medicinski instrumenti, zavoji i lijekovi, šatorska krila i pokrivači, topla odjeća, rublje, obuća itd.

Usporedno s aktivnom pomoći partizanima, splitski ilegalci su za čitava trajanja okupacije bojom po zidovima iskazivali mržnju prema neprijatelju i odlučnost da ga unište, čime su mu zagorčavali život, najavljivali kraj i obarali moral. Tom cilju služile su i velike količine letaka, pa i na njemačkom jeziku, a za podršku građanstvu širio se tajno Glas Splita. Istodobno su i ilegalne organizacije NOP-a održavale trajnu akciju pomoći siromašnim obiteljima partizanskih boraca i žrtava fašističkog terora, u čemu su prednjačile žene sa svojim AFŽ-om. Njihov Odbor za pomoć evidentirao je redovito učinak: posljednjeg mjeseca okupacije novčanu pomoć primilo je 1925 obitelji s 5236 članova. Jednako tako, prikupljena je i podijeljena pomoć u hrani, odjeći i obući. Angažirano je 12 liječnika koji su ambulantno primali bolesnike i obilazili ih kod kuće, dakako, sve humanitarno i patriotski – živili naši likari! Zbrinjavalo se gladnu djecu iz siromašnih obitelji: njih 57 smješteno je kod imućnijih rodoljuba, što je za 20 više nego u prethodnom mjesecu. Žene su, nadalje, organizirale tečajeve opismenjavanja te održavale Partizansku poštu: u listopadu 1944. primljena su od boraca 4873 pisma, a istim kanalima upućeno im ih je 3567 – zajedno sa džemperima, šalovima, vunenim čarapama i rukavicama, koje su brižne same isplele. To tek žene! A svi ostali zajedno? I tko da nas pobijedi? Njemačka i ustaška policija činile su sve, pa i ljude do smrti mrcvarili da razotkriju i unište ilegalnu mrežu NOP-a, ali uzalud. Izdržali smo sve i pobijedili. Uz to, izrasli i uspravili se kao ljudi, osviješteni humanisti, dok su »nadljudi« pokazali svoju pravu mjeru pljačkajući za okupacije Splita prazne židovske stanove i napuštene šoltanske kuće, te prodavajući po gradu posteljinu, odjeću, rublje, posuđe i petrolejke, vino, ulje i rakiju… Spala knjiga na smrdljive korice. Ljudi su ih prezrivo gledali, malo tko se zaustavljao.

Nakon 1990. u Hrvatskoj je nastalo vandalsko uništavanje gotovo svih spomen-obilježja otporu fašizmu bez kojeg ne bi bilo ni suvremene Hrvatske. Razorenu i oštećenu spomeničku baštinu nitko ne misli obnavljati a barbarski odnos prema njoj traje već dva desetljeća
Nakon 1990. u Hrvatskoj je nastalo vandalsko uništavanje gotovo svih spomen-obilježja otporu fašizmu bez kojeg ne bi bilo ni suvremene Hrvatske. Razorenu i oštećenu spomeničku baštinu nitko ne misli obnavljati a barbarski odnos prema njoj traje već dva desetljeća

Uništavanje spomena na antifašističke borce. Nakon 1990. u Hrvatskoj je nastalo vandalsko uništavanje gotovo svih spomen-obilježja otporu fašizmu bez kojeg ne bi bilo ni suvremene Hrvatske. Razorenu i oštećenu spomeničku baštinu nitko ne misli obnavljati a barbarski odnos prema njoj traje već dva desetljeća

Damnatio memoriae

Partizansko ratovanje na brdovitom Balkanu, koje je vezivalo više njemačkih divizija nego angloameričke snage u Italiji, praćeno je u svijetu ushitom i nevjericom te se pričinjalo romantičnom sagom iz koje izrasta mitski lik nepobjedivog vođe maršala Tita. Nisu te predodžbe ni bile bez osnove, jer će opjevani gerilac ubrzo postati svjetskom veličinom koja se odupire Staljinu, ali i okuplja nesvrstane u barikadu između blokova koji bi hladni rat zamijenili atomskim i zaklopili knjigu čovječanstva. Format ovog čovjeka ocrtan je tribinom s njegove sahrane u Beogradu na kojoj su se, kao đaci u autobusu, natiskivale vladajuće svjetske veličine, carevi, kraljevi, vođe, predsjednici i premijeri država, velikodostojnici svih boja, rasa i kontinenata u broju koji povijest nikada nije zabilježila i uzalud pokušala dosegnuti na pogrebu posljednjeg velikog Pape…

Sve ovo nabrajamo s razlogom, jer dok ljudi i danas šeću trgovima i alejama koje nose Titovo ime u desecima svjetskih metropola, u rodnoj mu se Hrvatskoj zatire svaki spomen koliko i komunistima kao odlučujućoj povijesnoj činjenici bez koje ne bi bilo ni antifašizma ni oslobodilačke partizanske borbe ali ni suvremene Hrvatske – pa se sve to imenuje zločinom. Istodobno nam se prodaje nekakav čisti antifašizam koji se slavi zloupotrebom 22. lipnja kao Dana antifašističke borbe – bez komunista, partizana i Tita, uz uništenu spomeničku baštinu koju nitko ne misli obnavljati. Taj destilirani, sterilni i apstraktni »antifašizam« tek je smiješno strašilo na povijesnom polju Drugog svjetskog rata, a koliko je smiješno jest i tragično da nam mjeru antifašizma određuju neoustaški slijednici gubitnika i dizajniraju ga prema svojim revizijskim tlapnjama. Povijest je pak samo ono što se dogodilo i ništa drugo! A partizanska povijest zapisana je u svim svjetskim arhivima. Tamo je naši mađioničari ne mogu dohvatiti.

Partizanski zločini danas je uigrani naziv za najvećim dijelom zaslužene kazne koljačima, pljačkašima, palikućama, špijunima, zločincima koji su sijali žetve smrti. Danas se to osuđuje jer bilo je »domoljubno« ubijati samo Židove, Srbe i partizane.

Evo i citata iz oglasa, što ga je u Splitu 11. studenoga 1944. objavila Komisija za utvrđivanje ratnih zločina: »Ne zaboravi! Naš narod kažnjava zločince i sve njihove pomagače. Pravedni neka se ne boje. Nevine porodice ni djeca najkrvavijeg koljača ne mogu odgovarati za zlodjela svog oca!« Kratko i jasno. A Vladko Maček, uvjereni antikomunist, je posvjedočio: »Za razliku od četnika i ustaša, partizani nisu nigdje činili masovnih pokolja« (Memoari, str. 170.)

Komunistički zločini. Ovaj naziv postao je aktualan od 18. srpnja 1944., kada Ministarstvo oružanih snaga NDH prenosi i nalaže: »…Führer je zabranio izraz partizani. Za odsjek Jugoistok valja upotrijebiti izraz »komunisti« ili »komunističke bande« … »Od tada ratne zločine »čine« uglavnom »komunisti« ili »komunističke bande«. Ova maštovitost toliko se svidjela Adolfovim i Antinim obožavateljima da je nadživjela autora i »korigirala« povijest na način da je izbrisala socijalizam i na njegovo mjesto instalirala »komunizam«, iako komunizam, nikada i nigdje nije ostvaren kao humano društvo univerzalne pravednosti. Od tada se razmahao navodni »zločinački komunizam« pa je poslije rata »pobio stotine i stotine tisuća Hrvata« kako nas izvještavaju proustaški informatori.

Nakon 1990. u Hrvatskoj je nastalo vandalsko uništavanje gotovo svih spomen-obilježja otporu fašizmu bez kojeg ne bi bilo ni suvremene Hrvatske. Razorenu i oštećenu spomeničku baštinu nitko ne misli obnavljati a barbarski odnos prema njoj traje već dva desetljeća

Uništavanje spomena na antifašističke borce. Nakon 1990. u Hrvatskoj je nastalo vandalsko uništavanje gotovo svih spomen-obilježja otporu fašizmu bez kojeg ne bi bilo ni suvremene Hrvatske. Razorenu i oštećenu spomeničku baštinu nitko ne misli obnavljati a barbarski odnos prema njoj traje već dva desetljeća

Zakletva na Marjanu

Splitski dani NOB-a, vrijeme slavno i teško kakvo grad nije proživio kroz dugi niz stoljeća, izostavljeni su s popisa važnih događaja u povijesti komune, uklesanih na novom štandarcu, postolju za zastavu na Narodnom trgu, na kojem se od 1999. godine vije gradski barjak. Vlast je time demonstrirala rijetko viđenu, upravo svetogrdnu ignoranciju jednog velikog doba i jednog od najvećih naraštaja hrvatskog Splita koji se odupro mračnoj sili fašizma ne pitajući za cijenu slobode

Splitski štandarac bez Splićana i Splita 1941. – 1945. Splitski dani NOB-a, vrijeme slavno i teško kakvo grad nije proživio kroz dugi niz stoljeća, izostavljeni su s popisa važnih događaja u povijesti komune, uklesanih na novom štandarcu, postolju za zastavu na Narodnom trgu, na kojem se od 1999. godine vije gradski barjak. Vlast je time demonstrirala rijetko viđenu, upravo svetogrdnu ignoranciju jednog velikog doba i jednog od najvećih naraštaja hrvatskog Splita koji se odupro mračnoj sili fašizma ne pitajući za cijenu slobode

Masovan otpor Splićana uspostavljen je predvodništvom Komunističke partije Hrvatske, jer su se građanske stranke listom pasivizirale – osim manjeg dijela HSS-a potkraj rata – ili su se okrenule okupatoru zajedno s hijerarhijom Crkve. Komuniste i KP spominjemo u ovom tekstu tek kao povijesnu snagu koja je nosila antifašizam.

Antifašistička borba slobodarskog Splita bila je fenomen u svjetskim razmjerima. Osim zadivljujuće masovnosti otpora, ostat će zapamćeni i neki izuzetni oblici otpora, među kojima i sljedeći:

Prvoborci NOP-a. Nasuprot čestoj tvrdnji desničara kako je partizanski ustanak u Jugoslaviji bio reakcija na Hitlerov napad na SSSR, 22. lipnja 1941., u Splitu je već 7. svibnja 1941., tj. samo 20 dana od početka talijanske okupacije, u tupinolomu na Marjanu osnovan Udarni odred od 60 mladih komunista. Tu su položili zakletvu:

U ime naroda zaklinjem se da ću se boriti protiv fašizma i njegovih slugu za slobodu svoga naroda i dati sve svoje snage, ako ustreba i život!

Odmah su započeli gradsku gerilu diverzijama i bombaškim akcijama, da bi uskoro polovina njih sudjelovala u osnivanju Prvog splitskog partizanskog odreda, u kojem će ubrzo gotovo svi izginuti u borbi ili pred talijanskim streljačkim strojem. Osnutak Udarnog odreda na Marjanu bio je u stvari (nezabilježeni) početak oružanog ustanka u Jugoslaviji.

Demonstracije školske omladine održane pred zgradom Kazališta i na Narodnom trgu 25. rujna 1941. protiv izdavanja svjedodžaba na talijanskom jeziku i protiv rashrvaćivanja grada – jedini su javni masovni otpori u okupiranoj Europi.

Četiri limene glazbe iz splitske općine odlaze već početkom okupacije u partizane i to iz Žrnovnice, Podstrane, Klis-Kose i sa Šolte. Svirale su za juriša, u predasima, na priredbama. Djelovale su nestvarno i unosile jezu u redove neprijatelja, hrabrile borce. Četiri limene glazbe sa svom onom kabastom limarijom koja bliješti na suncu i privlači avione! Gdje je toga još bilo?

Ilegalna izložba partizanskih slikara također govori o nevjerojatnom zanosu i veoma rizičnoj akciji. U stanu kipara Marina Studina, u ulici Corso Italia br. 15. (danas Zvonimirova) mjesecima je bilo izloženo preko 50 slikarskih i kiparskih djela partizanskih umjetnika. Pored samog Studina tu su izlagali Antun Zuppa, Vjekoslav Parać, Nikola Ignjatović, Ivo Tijardović, Rudolf Sabljić, Ljubomir Nakić i posmrtno kipar Ivan Lozica, kojega su nešto prije fašisti strijeljali na Korčuli. Izložba je otvorena 6. travnja 1943. g. i trajala je do konca rujna, kada su partizani poslije kapitulacije Italije napustili Split. Gotovo pola godine građani su obilazili ovu izložbu i otkupili dio izložaka u korist NOP-a, među njima i splitski veletrgovac vinom Josip Zrnčić, a da policija ništa nije saznala!

Hajduk je čitav iz okupiranog Splita prešao u partizane i izazvao svjetsku senzaciju. Nastupao je po kontinentima kao nogometna reprezentacija jedne pobunjene zemlje koja uspješno ratuje protiv moćne Hitlerove armije. Igrao je protiv reprezentacije britanske vojske u kojoj su bili najbolji igrači ondašnjeg svijeta. Igrao je i protiv reprezentacije De Gaulleove Francuske armije Levanta. Oduševljeni Francuzi odlikovali su ga diplomom ugraviranom u srebrnu ploču! Da je to osvojio jedan Ajax ili Olimpijakos, ponosu ne bi bilo kraja. A dolaskom Tuđmanove demokracije Hajduk ju je posramljeno spremio u bunker.

I sve ostale zadivljujuće akcije, nezabilježene u okupiranoj Europi, ignorirane su potpuno nakon »demokratskih promjena«, uz vandalsko uništavanje gotovo svih spomen-obilježja otporu fašizmu.

Usuprot preambuli Ustava RH! Zaboravljaju da je naš antifašizam de luxe eksponat u memorijskom izlogu Drugog svjetskog rata.

Otkrivanju prošlosti koja je stvarala naš identitet posvećena je i ova knjiga.

Ante Jelaska

Splitski dani NOB-a, vrijeme slavno i teško kakvo grad nije proživio kroz dugi niz stoljeća, izostavljeni su s popisa važnih događaja u povijesti komune, uklesanih na novom štandarcu, postolju za zastavu na Narodnom trgu, na kojem se od 1999. godine vije gradski barjak. Vlast je time demonstrirala rijetko viđenu, upravo svetogrdnu ignoranciju jednog velikog doba i jednog od najvećih naraštaja hrvatskog Splita koji se odupro mračnoj sili fašizma ne pitajući za cijenu slobode

Splitski štandarac bez Splićana i Splita 1941. – 1945. Splitski dani NOB-a, vrijeme slavno i teško kakvo grad nije proživio kroz dugi niz stoljeća, izostavljeni su s popisa važnih događaja u povijesti komune, uklesanih na novom štandarcu, postolju za zastavu na Narodnom trgu, na kojem se od 1999. godine vije gradski barjak. Vlast je time demonstrirala rijetko viđenu, upravo svetogrdnu ignoranciju jednog velikog doba i jednog od najvećih naraštaja hrvatskog Splita koji se odupro mračnoj sili fašizma ne pitajući za cijenu slobode

SPLIT I NACIFAŠIZAM

Vrijedi se u povodu šezdesete godišnjice[5] epohalne vojne i političke pobjede u ratu protiv nacifašizma prisjetiti povijesnog iskustva grada Splita s nacifašizmom. I to dvostrukog povijesnog iskustva; onog koje je, na jednoj strani, kulminiralo u nacifašističkom zaposjedanju grada i u četverogodišnjoj totalitarnoj nacifašističkoj vlasti nad gradom Splitom i nad životima njegovih građana, i onog povijesnog iskustva koje se, na drugoj strani, očitovalo u širokom političkom otporu nacifašizmu, pa i oružanoj antifašističkoj borbi građana Splita, koja je na kraju dovela do toga da je konačna vojna pobjeda nad nacifašizmom u svjetskim razmjerima svibnja 1945. za grad Split bila izravno i njegova pobjeda nad nacifašizmom, te pobjeda njegove vlastite antifašističke oslobodilačke borbe. I to njegove, tj. izvorne splitske borbe s nacifašizmom u njegovim nacionalnim i lokalnim oblicima, kao što je to bila i njegova politička pobjeda nad svim onim što se za nacifašizam politički i ideološki na neki način vezivalo i lijepilo, i parazitski živjelo od snage i moći nacifašizma, ili se pak oko nacifašizma kao svog glavnog političkog i ideološkog uporišta politički vrtjelo. Stoga je konfrontacija s nacifašizmom bila nužno i konfrontacija i s njima, a poraz nacifašizma je bio neizbježno i njihov težak politički i ideološki poraz. Pri tome je posebno važno što je u Splitu poraz doživio i ustaški pokušaj da se poraz talijanskog fašizma pretvori u pobjedu nacizma i njegovih slugu i vazala.

Naravno, treba prije toga priznati neke tvrde povijesne činjenice koje prethode susretu Splita s nacifašizmom. Susret grada Splita s nacifašizmom između dva svjetska rata nije bio prvi povijesni susret Splita ni s autoritarizmom, ni sa sustavnom primjenom političkog nasilja, ni s osvajačima, pa ni s tuđinskom vlašću, kao ni s ratom.

– krajnje arogantan, autoritaran i totalitaran način vladanja društvom koji je tražio i bezuvjetnu i totalnu pokornost podanika

Nacifašizam – krajnje arogantan, autoritaran i totalitaran način vladanja društvom koji je tražio i bezuvjetnu i totalnu pokornost podanika

U tom pogledu je prva glavna osobitost susreta grada s nacifašizmom bila prije svega u tome što je to bio zapravo susret s modernim, samo krajnje arogantnim autoritarnim i totalitarnim načinom vladanja društvom, koji je težio posvemašnjoj i izravnoj kontroli nad cjelinom društvenog života grada i životom njegovih stanovnika, pa je tražio i bezuvjetnu i totalnu pokornost podanika, kakvu zapravo nije tražio nijedan od pred-modernih autoritarnih načina vladanja. Istovremeno, to je bio susret grada s ničim ograničenom tuđinskom vladavinom koja je imala društveno nivelirajuće i nacionalno homogenizirajuće – a to je značilo za Split izrazito denacionalizirajuće ras-hrvatujuće – ciljeve kakve nije imala nijedna tradicionalna vlast koju je Split povijesno iskusio. Naime, nijedna tradicionalna feudalna vlast nije tražila posvemašnju nacionalnu i kulturnu homogenost grada, već je pokazivala i određeni stupanj snošljivosti spram drugih i drugačijih. Stoga je Split sve do dolaska nacifašizma bio u određenoj mjeri multikulturni, pa i bi-lingvistički grad. Na sličan način susret s nacifašizmom je doveo do toga da je Split na svojoj koži u 20. stoljeću doživio vlast, koja je izvršila pravo i posvemašnje fizičko istrebljenje čitave jedne skupine njegovih stanovnika, splitskih Židova, koje je proglasila rasno drugima i različitima, što nikad ranije grad i njegovi stanovnici nisu doživjeli. Nadalje, to je bio susret grada Splita s vlašću koja se temeljila nužno i jedino na nasilju, te je proizvodila gotovo ničim ograničene orgije političkog nasilja i time uvjetovane traume s intenzitetom i u razmjerima kakve je grad teško ikad doživio u svojoj prošlosti, osim možda u vremenima teških epidemija kuge i kolere. Na posljetku, to je bio susret grada s modernim uništavajućim totalnim ratom u nacifašističkoj režiji, koji nije priznavao tradicionalne razlike između vojnika i civilnog stanovništva, kao što nije poštivao ni pravno zaštićeni status civilnog stanovništva, te je rat u osnovi vodio i kao uništavajući rat protiv civilnog stanovništva.

Tako je u više nego tisućljetnoj prošlosti grada susret Splita s nacifašizmom i s njegovom vlašću imao posebno, ali i povijesno veoma istaknuto mjesto.

Prva ključna značajka susreta Splita s nacifašističkim pokretom i njemu svojstvenim totalitarnim načinom arogantnog nasilničkog vladanja društvom bila je u tome što je nacifašizam bio pojava modernog doba, pa je imao i neka svojstva modernosti. Svi prethodni autoritarni načini vladanja koje je Split bio upoznao bili su svojstveni svijetu pred-modernih i feudalnih društava. To, prije svega, znači da nacifašizam s kojim se Split sučelio nije bio neko čudovište koje je odjednom palo iz oblaka, kao što nije ni niotkud. Nacifašizam je bio fenomen modernog vremena, koji je uspio u 20. stoljeću učinkovito mobilizirati i neka velika dostignuća modernog vremena - prije svega zavidnu modernu tehniku i tehnologiju, zatim moderan način političkog djelovanja i moderan način organizacije vlasti, kao i moderno omasovljenje politike, te posve moderan instrumentarij društvene kontrole i instrumentarij komunikacijsko-informativne naravi itd., ali je sve to uspio mobilizirati s izrazito protumodernim usmjerenjem i u osnovi u protumodernoj političkoj i ideološkoj funkciji, pokazujući da je moguća stanovita modernizacija društvenog života, ali ne samo bez usporedne afirmacije pravog duha moderniteta, nego i protiv tog duha. Tako je susret Splita s nacifašizmom bio i susret s razvijenijom modernošću od one koju je do tada grad poznavao, ali i s modernošću u njezinom najvećma izopačenom obliku. Naime, očito je da bez mobilizacije stanovitih elemenata modernosti u izrazitoj protu-modernoj funkciji nacifašizam nikad ne bi bio uspio u onom što je bio uspio. Stoga je susret Splita s nacifašizmom bio gotovo njegov prvi susret s velikom modernom mašinerijom ogromne moći i ničim ograničene vlasti i arogantnog nasilja, te, stoga, i represije, koja je išla sve do fizičkog istrebljenja pojedinih naroda. O tome kakva je to bila mašinerija s kojom se Split tada sučelio najbolje svjedoči činjenica da je bila nužna mobilizacija ogromnih resursa četiri velike zemlje i tadašnje svjetske velesile da bi je uspjeli oružanom silom izvana poraziti i razbiti u petogodišnjem totalnom ratu i uz cijenu od 70 milijuna mrtvih te gotovo posvemašnju destrukciju mnogih zemalja.

Treba se prisjetiti da je nacifašizam s kojim se i Split sučelio bio čedo moderne europske nacionalne ekonomije, moderne nacionalne politike i moderne europske političke povijesti. Najizravnije, nacifašizam je bio proizvod - posve zakonito čedo - dvije velike i teške društvene krize europskog kapitalizma i njemu svojstvenih i do kraja zaoštrenih temeljnih modernih društvenih protuslovlja. I to ponajprije duboke političke krize modernog kapitalizma koja je kulminirala u Prvom svjetskom ratu, tj. u toj prvoj »velikoj svjetskoj klaonici« u europskoj režiji, ali se i nastavila s njezinim teškim i nemirnim poratnim repovima te, zatim, teške ekonomske krize svjetskog i europskog kapitalizma s kraja dvadesetih godina.

Na drugom mjestu, to je bio susret s europskim političkim snagama koje su smjerale ne samo na sitno prekrajanje političke mape Europe, nego i na korjenito prekrajanje političke mape svijeta, te na uspostavljanje trajne i sustavne nasilničke i represivne vladavine jedne manjine navodno rasno odabranih naroda i superiornih nad-ljudi nad većinom svih drugih pod-ljudi, kako u pojedinim dijelovima Europe, tako i u svjetskim razmjerima. To je, dakle, bio susret grada s politikom nikad tako izravne i otvorene, te u rasizmu samo do kraja dovedene društvene i političke nejednakosti, koja je nastupala kao do kraja dovedena otvorena negacija velikih demokratskih ideala francuske revolucije »slobode, bratstva i jednakosti«, kao što je bio izravna i otvorena negacija još starijih tisućljetnih ljudskih težnji za mirom i pravednošću.

Grad je na svojoj koži u 20. stoljeću doživio vlast koja je izvršila pravo i posvemašnje fizičko istrebljenje čitave jedne skupine njegovih stanovnika, Židova. U logore je odvedena i pobijena 121 osoba i to 22 djece, 52 muškarca i 47 žena, od kojih je 65 osoba bilo staro od 55 do 80 godina. Nijemci su najprije odveli muškarce, a žene i djecu (čak i dojenčad) su odveli ustaše 11. ožujka 1944. kamionima, preko Imotskog u Jasenovac, odakle nitko nije izašao živ. Od 284 člana, židovska zajednica u Splitu izgubila je 150 članova ili 52,8 posto, preko polovine ih je poginulo, što u borbi, što u logorima

Odvođenje splitskih Židova u logore. Grad je na svojoj koži u 20. stoljeću doživio vlast koja je izvršila pravo i posvemašnje fizičko istrebljenje čitave jedne skupine njegovih stanovnika, Židova. U logore je odvedena i pobijena 121 osoba i to 22 djece, 52 muškarca i 47 žena, od kojih je 65 osoba bilo staro od 55 do 80 godina. Nijemci su najprije odveli muškarce, a žene i djecu (čak i dojenčad) su odveli ustaše 11. ožujka 1944. kamionima, preko Imotskog u Jasenovac, odakle nitko nije izašao živ. Od 284 člana, židovska zajednica u Splitu izgubila je 150 članova ili 52,8 posto, preko polovine ih je poginulo, što u borbi, što u logorima

Nadalje, za početni susret Splita s nacifašizmom bilo je karakteristično i to da je to bio susret s pokretom nastalim na europskom tlu, koji sam zapravo nije gotovo ništa korjenito novoga izmislio u političkom, kulturnom i ideološkom smislu, nego je samo učinkovito mobilizirao i uspješno međusobno povezao, do kraja radikalizirajući, raznolike sadržaje i momente, koji su već bili na djelu na desnom i konzervativnom krilu europske politike, kao što su bili već prisutni i u europskoj političkoj kulturi, što se ponajprije očitovalo u njima zajedničkom odbacivanju i suprotstavljanju demokratskom idealu jednakosti, kao i demokratskom idealu potencijalne »punoljetnosti« čovjeka.

Nacistička vojska bila je velika, moderna mašinerija ogromne moći, ničim ograničene vlasti i arogantnog nasilja i represije, koja je išla sve do fizičkog istrebljenja pojedinih naroda

Divizija SS-a (Schutzstaffel, zaštitni odredi) Nacistička vojska bila je velika, moderna mašinerija ogromne moći, ničim ograničene vlasti i arogantnog nasilja i represije, koja je išla sve do fizičkog istrebljenja pojedinih naroda

Stoga ne začuđuje činjenica da su se pomalo posvuda diljem Europe pokazivale srodnosti, javni afiniteti i prave simpatije za nacifašizam. Naime, nacifašizam je upravo svojom ukorijenjenošću u glavnu desnu struju europske politike, i u tradicionalno konzervativnu europsku političku kulturu, stvarao daleko šire ideološke afinitete i političke simpatije, jer je javno nastupao, oslanjajući se ponajprije na do kraja dovedenu i u desnoj Europi tradicionalnu glorifikaciju države i državnosti kao navodno najviših društvenih vrijednosti, te isto tako na tradicionalnu konzervativnu glorifikaciju politike reda i čvrste ruke i sile, kao što je nastupio i kao politička strategija već tradicionalne europske glorifikacije čiste nacionalne države, glorifikacije nacionalnog jedinstva i totalne društvene kulturne homogenosti, glorifikacije čvrstih hijerarhijskih odnosa, te glorifikacije politike identiteta u duhu krilatice«Jedan narod, jedna država, jedan vođa« i u osnovi rasističke i ksenofobne politike kao izraza tobože posve prirodnih korjenitih razlika među ljudima, te navodno normalnog nepovjerenja, neprijateljstva i mržnje spram drugih, spram različitih i spram tuđinaca. Na posljetku, krug tih afiniteta i simpatija europski nacifašizam je stvarao pozivajući se i na svoju privrženost glavnim, duboko tradicionalnim, konzervativnim protuprosvjetiteljskim i protumodernim resursima smisla i simbolike različitog podrijetla. Očito je da bez toga ozračja nacifašizam nikad ne bi bio uspio u svom pokoravanju Europe onako kako je bio uspio. No isto tako je očito da se suvremena Europa danas temelji i gradi na oštrom i dosljednom raskidu ne samo s nacifašizmom nego i na distanciranju od svega onoga u europskoj prošlosti na što se nacifašizam dodatno oslanjao i mogao se u ovim prostorima osloniti.

Ovo treba istaknuti da bi se naglasilo da proslava 60. obljetnice pobjede nad nacifašizmom nije prije svega pobjeda nad jednim danas već posve mrtvim političkim i kulturnim čudovištem, koje je navodno došlo niotkud i bez razloga, nego nad jednim političkim pokretom koji se rodio na tlu moderne Europe, te je bio izdanak osobitog stjecaja kriznih društvenih političkih, ekonomskih i kulturnih okolnosti koji se mogu ponoviti i ponavljati, barem djelomice ili na sličan način. U tom smislu proslava obljetnice pobjede nad nacifašizmom dobiva svoj puni smisao i po tome što uključuje jedno dvostruko upozorenje. Prvo, upozorenje i prisjećanje što je sve sudbinski bilo u pitanju u tadašnjoj konfrontaciji s nacifašizmom i koje su sve velike europske humanističke i slobodarske vrijednosti bile izravno ugrožene i napadnute nacifašizmom, te su bile u krajnjoj liniji branjene i obranjene europskim antifašizmom. U tom smislu društveno, političko, ideološko i kulturno oblikovanje današnje Europe je u osnovi posvemašnja, premda, nažalost, ne i sasvim dosljedna negacija Europe kojoj je nacifašizam težio i koju je bio uspostavljao. Drugo je upozorenje da se danas ponegdje ponovno stvaraju krizne konstelacije društvenih, političkih i kulturnih okolnosti, tako da se ne postavlja više pitanje »fašizam, da, ili ne«, nego pitanje »koliko fašizma« u njegovim suvremenim neofašističkim, fašistoidnim ili tzv. post-fašističkim oblicima ili »što od fašizma« preuzeti i zadržati.

S nacifašizmom u desnoj Europi do kraja je dovedena tradicionalna glorifikacija države i državnosti kao navodno najviših društvenih vrijednosti
S nacifašizmom u desnoj Europi do kraja je dovedena tradicionalna glorifikacija države i državnosti kao navodno najviših društvenih vrijednosti

»Jedan narod, jedna država, jedan vođa« S nacifašizmom u desnoj Europi do kraja je dovedena tradicionalna glorifikacija države i državnosti kao navodno najviših društvenih vrijednosti

U tom smislu susret grada Splita s nacifašizmom je počeo daleko prije trenutka kad su nacifašističke oružane snage u travnju 1941. stigle do Splita i zaposjele grad. Naime, početni susret Splita s fašizmom i nacizmom se dogodio prije toga, jer su dah i duh nacifašizma došli do Splita prije njegovih vojski. Najprije talijanski fašizam, a zatim njemački nacizam, postali su važnim sastojkom sveukupnog europskog političkog života i kulturnog i ideološkog ozračja Europe između dva svjetska rata kao izravnog društvenog, političkog, ideološkog i kulturnog okruženja kojem je tada Split pripadao i u kojem je društveno, politički, ideološki i kulturno živio. I to su postali takvim sastojkom političkog i kulturnog života Europe koji je tada privremeno uspio zadobiti neospornu političku inicijativu povijesnih razmjera dok je njegovo sveukupno društveno i političko značenje očito raslo. Stoga je nacifašizam već tada bio i postao velikim igračem u europskoj politici. Istovremeno je nacifašizam uspio, poglavito ratom u Španjolskoj i nakon Španjolskog rata u politici na tlu Europe uvelike nametnuti i svoje viđenje ključnih političkih i ideoloških europskih podjela i konfrontacija. Stoga, kad se Split susreo s nacifašizmom u razdoblju između dva svjetska rata, to nije bilo vrijeme koje je bilo obilježeno trijumfalnim napredovanjem demokracije i demokratskih ideja na europskom tlu nego je, obratno, to bilo razdoblje njihovog očitog političkog i ideološkog uzmaka. Isto tako, to je bilo razdoblje u kojem se tadašnji europski liberalizam pokazao na djelu nespremnim i nesposobnim zaustaviti napredovanje nacifašizma kao navodno glavnog, ali i katastrofičnog puta za nadilaženje teške društvene krize modernog kapitalizma, i to upravo na temeljima do kraja dovedenog modernog autoritarizma i totalitarizma kao i autokracije, te ničim ograničenog političkog nasilja, kao i najavljenih agresivnih i osvajačkih ratnih pohoda da bi se prekrojila politička mapa Europe. U tom smislu početni susret Splita s nacifašizmom bio je uvelike susret s napredujućim i pobjedonosnim nacifašizmom pred kojim su neke velike tvrđave europskog liberalizma sramotno uzmicale i pale. A to znači i kad je, na prvi pogled, bilo više razloga za priklanjanje nego za izravno suprotstavljanje nacifašizmu.

Dakle, izravno sučeljavanje Splita s nacifašizmom bilo je, prvo, sučeljavanje s pobjedničkim nacifašizmom; drugo, to je bilo sučeljavanje s nacifašizmom kao proizvodom teških društvenih kriza europske politike i europskog kapitalizma; treće, to je bilo sučeljavanje s društvenim i političkim pokretom koji je samo otjelovio i do kraja radikalizirao i zaoštrio najtamnije i najgore sastojke tradicionalne desne europske politike i političke kulture; četvrto, to nije bilo samo sučeljavanje s tuđim talijanskim fašizmom i njemačkim nacizmom i njihovim izravnim hrvatskim i jugoslavenskim izdancima i ograncima, nego i s domaćim i političkim i kulturnim pretežno fašistoidnim tendencijama i sklonostima, kao i svim onim domaćim političkim, ideološkim i kulturnim strujama koje su po svojim afinitetima bile bliske nacifašizmu ili su pak pripadale istoj i širokoj protu-modernoj konzervativnoj kulturnoj i ideološkoj obitelji, tradicionalno protu-prosvjetiteljski usmjerenoj, za koju su francuska revolucija i građanske revolucije koje su za njom slijedile, bile veliko političko strašilo, a koje su politički tragale prije svega za nekim modus vivendi s napredujućim nacifašizmom. I to u nadi da će doći njihovo vrijeme, nakon što nacifašizam dovrši svoj prljavi posao kulturnog i ideološkog čišćenja europske političke i kulturne scene i prekrajanja političke tzv. versajske mape Europe, uključivši mapu i ovih prostora. Stoga je susret Splita s nacifašizmom uključivao i kritičko preispitivanje i njegove vlastite političke kulture i političke savjesti, kao i njegove vlastite političke razboritosti.

Nacifašizam je u Španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.) najavio agresivni i osvajački ratni pohod prekrajanja političke mape Europe.

Pablo Picasso: Guernica (1937.) Nacifašizam je u Španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.) najavio agresivni i osvajački ratni pohod prekrajanja političke mape Europe.

Snimak dalmatinskih dobrovoljaca u španjolskom građanskom ratu 1938. godine

Španjolski dobrovoljci. Snimak dalmatinskih dobrovoljaca u španjolskom građanskom ratu 1938. godine

Stoga, u tom početnom sučeljavanju Splita s nacifašizmom, nametnule su se veoma rano, pored ostalog, ključne odluke povijesne naravi: da li stati na stranu onih snaga u europskom prostoru i u europskoj politici, koje su svjesno nastojale izbrisati iz europske društvene i kulturne zbilje sve one velike humanističke i izravno demokratske kao i potencijalno demokratske ideje koje su kulminirale u prosvjetiteljstvu, u nizozemskoj, engleskoj, američkoj i francuskoj revoluciji, kao i velike ideje stoljetnih klasičnih europskih socijalnih borbi, ili se svrstati protiv njih i boriti se protiv njih. Konkretnije rečeno, radilo se i o odluci o tome je li u velikom europskom i svjetskom ratnom požaru, koji je nacifašizam pripremao, trebalo stati na stranu modernih nacifašističkih palikuća i pomoći mu u paljenju Europe iz uvjerenja da time naša vlastita kuća može najbolje proći na sveopćem europskom požarištu, ili je pak, na kraju, trebalo pustiti europske nacifašističke palikuće da pale po europskim prostorima u nadi da će, na posljetku, i sami od sebe izgorjeti u tom požaru, ali će usput Europu srediti, očistiti i pročistiti onako kako su sredili, očistili i pročistili svoje vlastite zemlje.

Daljnja ključna okvirna značajka susreta Splita s nacifašizmom je bila u tome što je Split živio četiri godine života ne jednostavno s nacifašizmom ili uz nacifašizam nego pod izravnom vlašću nacifašizma, od kojih su barem dvije godine i pol bile pod vlašću pobjedonosnog i moćnog nacifašizma, a godina i pol već ozbiljno ranjenog i oslabjelog nacizma. I to ne jednostavno samo pod vojnom okupacijskom vlašću nacifašizma, nego i pod izravnom vojnom i civilnom vlašću talijanskog fašizma, jer Split nije bio samo vojno okupirani grad, poput mnogih drugih europskih gradova, nego je bio grad koji je bio nasilno pripojen, prodan te izravno uključen u Kraljevinu Italiju u okviru novostvorene provincije Dalmacije kao jedne od provincija te kraljevine. U tom pogledu susret Splita s nacifašizmom i njegova antifašistička borba imali su obilježja čina ili procesa u kojem su građani Splita kao rijetko kad prije u svojoj prošlosti svjesno i samostalno odlučivali o sudbini svoga grada. Dapače, ta borba je bila dio borbe svjetski široke antifašističke koalicije, uvijek dosljedno slobodna borba grada Splita i njegovih građana s nacifašizmom, ali nikad borba u vazalskom odnosu spram drugih. To se na djelu iskazalo i potvrdilo u borbi slobodarskih građana Splita u rujnu 1943., kad je Split bio punih sedamnaest dana jedini slobodni grad njegove veličine u tada okupiranoj Europi, u kojem su prije svega njegovi građani svojim vlastitim otporom uspjeli zaustaviti njemačku ratnu mašinu koja se nastojala probiti do jadranske obale, ne obazirući se uopće na sirenske pozive ustaške vlasti i ustaške propagande da pozdrave »savezničke« njemačke trupe koje su se kretale prema Splitu. Tako se u Splitu jedino moglo i dogoditi da na tlu tadašnje Hitlerove tvrđave Europe (Festung Europa) u rujnu 1943. godine jedan britanski oficir u svojoj uniformi održi govor pred mnoštvom građana na javnom političkom skupu.

Split je punih sedamnaest dana bio jedini slobodni grad njegove veličine u tada okupiranoj Europi. Vlastitim otporom Splićani su uspjeli zaustaviti njemačku ratnu mašinu koja se nastojala probiti do jadranskih obala, ne obazirući se uopće na sirenske pozive ustaške vlasti i ustaške propagande da pozdrave »savezničke« njemačke trupe koje su se kretale prema gradu

Priredba u splitskom teatru 1943. Split je punih sedamnaest dana bio jedini slobodni grad njegove veličine u tada okupiranoj Europi. Vlastitim otporom Splićani su uspjeli zaustaviti njemačku ratnu mašinu koja se nastojala probiti do jadranskih obala, ne obazirući se uopće na sirenske pozive ustaške vlasti i ustaške propagande da pozdrave »savezničke« njemačke trupe koje su se kretale prema gradu

Na posljetku, važna značajka splitskog susreta s nacifašizmom bila je u tome što se mogući otpor nacifašizmu mogao osloniti na već bogatu i dugotrajnu modernu slobodarsku tradiciju Splita veoma različitog podrijetla i različitih zastava, te je mogao i uspio mobilizirati već postojeće raznolike resurse smisla i simbolike: od onih koji su se hranili slobodarskim duhom renesansnog humanizma i prosvjetiteljstva, te francuske revolucije i drugih velikih europskih revolucija, preko onih nadahnutih domaćim narodnjaštvom, stoljetnim domaćim seljačko-težačkim težnjama za zemljom i pravdom i republikanskim idejama, do onih inspiriranih modernim slobodarskim socijalnim duhom anarhizma, socijalizma i komunizma. U tom smislu posve je ideološki nategnuto i činjenično neutemeljeno objašnjenje antifašističke ratne afirmacije tzv. crvenog Splita, koju se nastoji prikazati ponajprije kao politički izraz prodora predmodernog i kulturno zaostalog mentaliteta gorštaka-doseljenika u grad Split. Naprotiv, to je bila afirmacija sveukupne slobodarske i posve moderne izvorno splitske tradicije. O tome već uvjerljivo govori popis osoba koje su imale istaknutu ulogu u toj ratnoj antifašističkoj afirmaciji tzv. crvenog Splita, a koji su listom pripadali težačko-radničkim obiteljima »od splitskog kolina«. U tom smislu antifašistička borba Splita je praktično povezala borbu za temeljne nacionalne interese i za nacionalno oslobođenje, ali sustavno očišćenu od svakog isključujućeg nacionalističkog zagađenja i šovinističkog izopačenja, s temeljnim idejama kozmopolitizma i internacionalizma, kao i borbu za demokraciju s borbom za socijalnu pravdu i za društvenu afirmaciju onih koji bili stoljećima sustavno izrabljivani i poniženi. A to se konkretno u Splitu tada simbolički očitovalo i tako što se usporedno pjevala Marseljeza i Internacionala. I to ne »Marseljeza« kao državna himna jedne prijateljske zapadno-europske države, nego kao slobodarska revolucionarna pjesma koja veliča pravo i na pobunu kao ključno demokratsko pravo.

Sve ovo znači da je pravi i danas jedino legitiman onaj kritičan odnos prema antifašističkoj borbi Splita i pobjedi antifašističkog Splita u toj borbi koji s razlogom postavlja ključno pitanje u kojoj je mjeri kasniji Split uspio biti, u sučeljavanju s novim velikim izazovima, na razini onih velikih slobodarskih vrijednosti koje su stajale u središtu njegovog vlastitog antifašističkog opredjeljenja a koje je tek omogućilo da svjetsko-epohalna pobjeda nad nacifašizmom prije 60 godina bude uistinu i njegova vlastita pobjeda.

Srđan Vrcan

Kozmopolitizam i internacionalizam, borba za demokraciju, socijalnu pravdu i društvenu afirmaciju onih koji su bili stoljećima sustavno izrabljivani i poniženi konkretno se u Splitu simbolički očitovalo i tako što su se usporedno pjevale«Marseljeza« i »Internacionala«. I to ne »Marseljeza« kao državna himna jedne prijateljske zapadno-europske države, nego kao slobodarska revolucionarna pjesma koja veliča pravo i na pobunu kao ključno demokratsko pravo
Kozmopolitizam i internacionalizam, borba za demokraciju, socijalnu pravdu i društvenu afirmaciju onih koji su bili stoljećima sustavno izrabljivani i poniženi konkretno se u Splitu simbolički očitovalo i tako što su se usporedno pjevale«Marseljeza« i »Internacionala«. I to ne »Marseljeza« kao državna himna jedne prijateljske zapadno-europske države, nego kao slobodarska revolucionarna pjesma koja veliča pravo i na pobunu kao ključno demokratsko pravo

Marseljeza i Internacionala. Kozmopolitizam i internacionalizam, borba za demokraciju, socijalnu pravdu i društvenu afirmaciju onih koji su bili stoljećima sustavno izrabljivani i poniženi konkretno se u Splitu simbolički očitovalo i tako što su se usporedno pjevale«Marseljeza« i »Internacionala«. I to ne »Marseljeza« kao državna himna jedne prijateljske zapadno-europske države, nego kao slobodarska revolucionarna pjesma koja veliča pravo i na pobunu kao ključno demokratsko pravo