PANOPTIKUM

SPLITSKI HEROJI

POGINULI BORCI POSMRTNO ODLIKOVANI ORDENOM NARODNOG HEROJA

VLADO BAGAT, rođen u Splitu 1915., 1. lipnja 1944. na otoku Olibu ubio se da ne bi živ pao u ruke neprijatelju.

MATE BILOBRK, rođen u Brštanovu 1919., u lipnju 1943. kod Vlasenice ubio se da ne bi pao u ruke neprijatelju.

LJUBO DUMIČIĆ, rođen u Podstrani 1920., nakon ranjavanja umro 27. travnja 1943. u tehničkoj radionici na Biokovu.

MATE GOLEM, rođen u Bisku 1923., 14. listopada 1941. strijeljan je u Trogiru.

ANTE JONIĆ, rođen u Bisku 1918., poginuo 5. kolovoza 1942. na Vagnju.

DRAGO MARKOVIĆ, rođen u Kučinama 1901., poginuo 17. srpnja 1943. u partizanskoj bolnici u Šekovićima.

VINKO PAIĆ OŽIĆ, rođen u Splitu 1912., teško ranjen i zarobljen, ubijen je 17. kolovoza 1941. u Sinju.

ANTE SAVIN-MANISTRA, rođen u Kaštel Lukšiću 1917., u srpnju 1942. poginuo na Kozjaku.

ĐERMANO SENJANOVIĆ, rođen u Splitu 1923., poginuo 19. veljače 1942. kod Krila Jesenica.

ANTIŠA VUČIČIĆ, rođen u Solinu 1912., poginuo krajem listopada 1942. na području Aržana kraj Livna.

PRVI SPLITSKI PARTIZANSKI ODRED

Splitski partizanski odred imao je 3 voda s po 22 borca ili ukupno 66 boraca.[27]

Komandir odreda bio je Đordano Borovčić-Kurir, a komesar Alfred Santini. Vodovima su rukovodili: I. vod – Andro Račić, II. vod – Tomo Blašković, III. vod - Mate Šarić.

Splitski partizanski odred[28] krenuo je iz Splitskog polja 11. kolovoza, i to samo 1. i 3. vod tj. 44 borca. Krenuli su bez 2. voda koji je zalutao, a čekali su ga dva sata. Sa Splitskim partizanskim odredom krenuo je komandant Mirko Kovačević-Lala, iskusni španjolski borac – komandant svih partizanskih odreda u Dalmaciji. Drugi vod je nakon toga rasformiran.

Odred je od samog početka imao poteškoća s vodičima.

Dana 14. kolovoza stigli su iznad sela Košuta umorni, gladni, bez vode. U selo su po hranu i vodu otišli Vladimir Marković Inđo i Veljko Neškovčin. Seljaci su ih s nepovjerenjem dočekali, a na izlasku iz sela dočekao ih je jedan seljak s uperenom puškom, na što su obojica odgovorili vatrom. Nastala je panika. Brzo su se okupili seljaci, ustaše, Talijani. Došlo je do borbe.

U borbi koja je nastala među prvima je poginuo Mirko Kovačević-Lala, što je imalo velikog utjecaja na daljnje ponašanje boraca.

Na mjestu okršaja poginula su još tri borca, a tri borca su ubijena prilikom zarobljavanja.

Zarobljena su 24 borca, i teško ranjeni Vinko Paić-Ožić – dakle 25 boraca.

Iz borbe se uspjelo spasiti 13 boraca, koji su se vratili u Split.

Zarobljene borce zatvorili su u Sinju. U Sinju je suđeno borcima od specijalnog suda koji je došao iz Mostara. U zatvoru je pod batinama umro Vinko Paić-Ožić.

Na smrt su osuđeni: 21 borac Splitskog partizanskog odreda, dva borca Solinskog partizanskog odreda, i seljak Simi-Šime-Šimun Stojanac iz Dicma koji je optužen da je dostavljao oružje solinskim partizanima.

Tri borca Splitskog partizanskog odreda su pomilovana i oslobođena: Jerko Čerina, Martin Gabričević i Nikola Matković.

Dakle, od 45 boraca Splitskog partizanskog odreda poginulo je sedam boraca, zarobljeno ih je 25, a izvuklo se iz obruča i spasilo 13 boraca: Tonči-Trobo Alfirević, Ante Anđelić, Andrija Bužančić, Mate Hajduković, Josip Jadrić, Ivan-Iso Jukić, Inđo Marković, Svemir Matutinović, Veljko Neškovčin, Paško Srdelić, Veljko Subota, Nenad Vukadin i Božo Šarić.

Od zarobljenih – u zatvoru je umro Vinko Paić, 21 borac je strijeljan, a trojica su pomilovana i oslobođena.

Poginuli su: Mirko Kovačević-Lala – komandir, Vinko Blaić, Ante Blajčić, Andro Račić Latiša – komandir 1. voda, Mate Šarić – komandir I. voda, Mate Šarić – komandir III. voda, Ivan Uvoda i Ljubo Zorica.

U Ruduši je strijeljan 21 borac Splitskog partizanskog odreda: Bruno-Đordan Borovčić-Kurir, Franin, komandir odreda, Alfred Santini Šimunov, politički komesar odreda, Ivan Antonini pok. Stipana, Nebojša Borozan pok. Ivana, Mirko Dujmić pok. Stipana, Branko Duplančić, Lukin, Dušan-Duško Frua pok. Eurika, Petar Jelaska Antin, Jozo-Josip Krstulović, Marinov, Jozo-Josip Markotić pok. Ljubomira, Ivan Marković pok. Grge, Marin Matković pok. Ivana, Vjekoslav-Vjeko Ozretić, Ivanov, Josip-Jozo Petrić, Dujin, Ante Popović pok. Kristina, Josip Radetić pok. Duje, Dragutin Rogulj pok. Ivana, Šimun Stojanac, Tadija Skopljanac Markov, Ante Torkar Josipov, Davor Urlić pok. Fausta i Ante Zelić pok. Jure.

Među strijeljanima nalazila su se dva borca Solinskog partizanskog odreda koji su bili zatvoreni zajedno sa Splićanima u Sinju i to Ante Katić pok. Marina i Ante Čerina-Tonko pok. Tome.

Kovač, Vojnović, str. 367. – 372.
Sibe Kvesić, Dalmacija u NOB-i, str. 135–145

Đordano Borovčić Kurir, Mirko Kovačević i Alfred Santini

Strijeljani borci. Đordano Borovčić Kurir, Mirko Kovačević i Alfred Santini

VINKO PAIĆ–OŽIĆ

NESALOMLJIVI

Narodni heroj Vinko Ožić Paić, nakon teškog ranjavanja u okršaju s neprijateljem, zarobljen je u Košutama i umoren u sinjskom zatvoru

Vinko Ožić Paić. Narodni heroj Vinko Ožić Paić, nakon teškog ranjavanja u okršaju s neprijateljem, zarobljen je u Košutama i umoren u sinjskom zatvoru

Vinko Paić-Ožić rođen je 27. svibnja 1912. u Splitu u zemljoradničkoj obitelji. Kada je 1939. godine primljen u KPH/KPJ, bio je među rijetkim težacima-komunistima u Splitu.

Nakon poraza Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu, Paić je sa svojom obitelji sklonio veće količine oružja koje su komunisti oteli iz vojarne na Gripama od straže HSS-ove Zaštite. Ovim oružjem su djelomično naoružani prvi partizani iz Splita. U temeljima svoje kuće sačinio je jedan od prvih i većih »bunkera«, odnosno skladišta oružja i ratnog materijala. Tu se, u ljeto 1941. godine, nalazila neko vrijeme i Tehnika PK KPH za Dalmaciju i izlazio list PK KPH Dalmacije Naš izvještaj. U kući i oko nje održavani su sastanci i dogovori komunista zbog organiziranja i vođenja oružane borbe.

Krajem lipnja 1941. godine postao je član borbenih grupa za izvođenje sabotaža, diverzija i oružanih napada na fašiste. Kada se 9. kolovoza 1941. godine formirao Prvi splitski partizanski odred i Vinko Paić-Ožić je bio među komunistima i skojevcima koji su ušli u njegov sastav. Odred je krenuo u akciju 11. kolovoza 1941. godine, navečer, iz Splitskog polja preko Mosora za Dinaru. Neprijatelj je otkrio pokret odreda i uputio protiv njega jake snage. Odred je kod sela Košute iznenada napadnut od seoske ustaške milicije, oružnika, ustaša i Talijana rano ujutro 14. kolovoza 1941. godine. U borbi je Vinko Paić-Ožić teško ranjen. Bez obzira na ranjavanje, dobrovoljno je vatrenom podrškom štitio povlačenje boraca Prvog splitskog partizanskog odreda. Kada su ga borci htjeli ponijeti, odlučno se tome suprotstavio i rekao: »Ostavite mi municiju, ja ću ostati ovdje, da vam budem zaštitnica«. Ostao je u zaštitnici zajedno s puškomitraljescem Markovićem i njegovim pomoćnikom Alfirevićem. Kada se zaštitnica povlačila, ponovo je odbio da ga ponesu. Oprostio se od drugova, osvrnuo za njima u pauzi borbe, pozdravio ih stisnutom pesnicom i, ležeći iza kamena, teško ranjen, očekivao novi napad neprijatelja.

Tijekom borbe Vinko Paić-Ožić pokazao je iznimnu hrabrost vičući nadirućim Talijanima i ustašama: »Ovdje je komunista, padajte krvnici«. Teren koji je držao Vinko Paić-Ožić nije pao sve do sumraka. Iznemogao i onesviješten, bio je zarobljen i odveden u sinjski zatvor, gdje se ponovo našao sa svojim drugovima i bodrio ih. Ustaška mučenja mu nisu slomila duh. Od posljedica ranjavanja i mučenja umro je 22. kolovoza 1941. godine, a da nije odao ni svoje ime.

Narodnim herojem[29] proglašen je 24. srpnja 1953. godine.

Bože Ajduković

BOŽO AJDUKOVIĆ

PRVI SPLITSKI ILEGALAC KOJEG SU UBILI FAŠISTI

Pripadnici talijanskog represivnog aparata ubili su 13. rujna 1941. godine skojevca Božu Ajdukovića u Bilanovoj ulici u Splitu. Taj je radnik i ilegalac teško ranjen na krovu kuće dok je pokušavao pobjeći za vrijeme fašističke blokade, te je od posljedica ranjavanja preminuo. Prije toga je sakrio ilegalni materijal KPH.

Božo Ajduković bio je prvi ilegalac kojeg su ubili fašisti. Njegovo je ubojstvo značajno jer je potaknulo žestoke obračune između talijanskih vlasti i ilegalaca Narodnooslobodilačkog pokreta u Splitu. Kao odgovor na njegovo ubojstvo, dvije udarne grupe bacile su bombe na talijanske vojnike i fašiste. Akcije je pripremio Mjesni komitet KPH Split. Jedna udarna grupa bacila je 14. rujna bombu na grupu talijanskih vojnika i fašista pred tadašnjom vojarnom Roma na Gripama. Pet vojnika je ranjeno. Istog dana druga je udarna grupa napala pištoljima i bombama dvojicu karabinjera, koji su teško ranjeni.

Kisić, Gizdić, 1941.,313, Kronologija

Narodni heroj, strijeljan je u Trogiru. Imao je 18 godina

Mate Golem. Narodni heroj, strijeljan je u Trogiru. Imao je 18 godina

MATE GOLEM

OSAMNAESTOGODIŠNJI NARODNI HEROJ

Mate Golem rođen je 1923. godine u Bisku kod Sinja. Nakon što je završio osnovnu školu otišao je u Split izučavati bravarski zanat. Kao šegrt, pod utjecajem starijih radnika, postao je omladinski i sindikalni aktivist. Isticao je kao hrabar i sposoban organizator štrajkova, demonstracija te drugih legalnih i ilegalnih akcija, poput raznošenja partijskog tiska, letaka i plakata te ispisivanja parola, koje je organizirala KPH. Posebnu pažnju posvećivao je marksističkom obrazovanju te prenošenju svog znanja drugim omladincima i radnicima. Član SKOJ-a postao je 1939. godine, a iduće 1940. godine primljen je i u KPH/KPJ. Nakon nekoliko hapšenja, policija je sedamnaestogodišnjeg Matu Golema zauvijek protjerala iz Splita, te ga sprovela u rodno Bisko, ali se on ubrzo vratio u Split.

Nakon fašističke okupacije Mate Golem se angažirao u antifašističkim akcijama. Nakon što je njegova udarna grupa izvela akciju na talijanske vojnike u kamionu, bio je uhapšen. U zatvoru je mučen, ali njegovi mučitelji nisu od njega uspjeli iznuditi tražena priznanja. Obećavali su Mati Golemu školovanje, službu i dobar položaj, ali ga nisu uspjeli nagovoriti na suradnju. S obzirom na to da su fašisti znali da je on član Mjesnog komiteta SKOJ-a u Splitu, smatrali su da bi im mogao dati za njih korisne podatke. Jedino što je rekao bilo je: »Da, ja sam komunist, sekretar rajonskog komiteta i ništa više neću reći«. Od svih sedamnaest komunista koji su zajedno s njim uhapšeni, Mate Golem je bio najteže mučen. Usprkos tome, sve ostale je hrabrio riječima:«Može se, i mora izdržati, drugovi!« Izvanredni sud za Dalmaciju osudio je 14. listopada 1941. godine jedanaest komunista iz Golemove grupe na smrtnu kaznu strijeljanjem, pa su istog dana odvezeni kamionom iz Splita u Trogir na strijeljanje. Putem je Mate Golem prvi započinjao pjevati revolucionarne pjesme, a na strijeljanju je uzviknuo: »Živjela Komunistička partija! Dolje krvavi fašizam!«

Imao je tada samo osamnaest godina.

Za narodnog heroja* proglašen je 24. srpnja 1953. godine.

* Ime rodoljuba Mate Golema Split je do 1990. godine čuvao u imenu jedne od splitskih škola

RANKO ORLIĆ i SILVESTAR BATINA

DVA MLADA RODOLJUBA

Skojevac koji je sudjelovao u svim akcijama

Ranko Orlić: Skojevac koji je sudjelovao u svim akcijama

Ranko Orlić rođen je u Splitu 29. lipnja 1922. g. Još kao učenik srednje tehničke škole u Splitu priključio revolucionarnom omladinskom pokretu, a 1938. g. postao je član SKOJ-a.

Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. g. sakuplja oružje i sklanja ga na sigurno mjesto. Nakon okupacije Splita sudjelovao je u mnogim akcijama otpora talijanskim fašistima, od mrčenja tabli s novim imenima ulica, ispisivanju parola, prenošenju različitog materijala (oružja, letaka, štampe). Bio je sudionik i u mnogim bombaškim akcijama te u demonstracijama protiv primanja školskih svjedodžba na talijanskom jeziku, što nije moglo ostati nezapaženo fašistima. Kada je uhićen, prilikom pretresa stana pronađeno je više ilegalnog materijala, zbog čega je bio podvrgnut strahovitom mučenju. Kako nije odao ništa razbješnjeli fašisti osudili su ga na smrt.

15. siječnja 1942. splitski omladinci ubili su zloglasnog ‘domaćeg’ fašista Antonija Hoffmanna, zamjenika komandira čete Crnih košulja Giuseppe Sacco i vicefederala fašističke stranke. Fašisti su brzo reagirali, prefekt Zerbino je već oko podneva u atriju Palazzo del Governo (Banovina) između ostalog rekao: »Italija ima dosta srpova da kosi glave i dosta čekića da razbija glave. I ono još komunista što ih ovdje ima, brzo će biti uklonjeno, nestat će ih.« Izvadivši sat, dodao je: »Evo sad će kroz par minuta biti strijeljana tri taoca, ubuduće će ih biti 30, pa 100 itd., ali zvijer će biti uništena«.

Jedan od trojice omladinaca rodoljuba bio je Ranko Orlić, uz Silvestra Batinu iz Kaštel Sućurca i Matu Boljata iz Solina. Strijeljani su na Lovrincu.

Silvestar Batina rođen je u Kaštel Sućurcu 17. svibnja 1920. Od rane mladosti radio je u tupinolomu tvornice cementa Dalmatia. Od 1939. do 1940. sudjelovao je u brojnim štrajkovima. Igrao je nogomet u NK Jadran iz Kaštel Sućurca. U klubu je djelovao među omladinom i stvarao temelje SKOJ-a u Kaštel Sućurcu.

Nakon kapitulacije Jugoslavije prikuplja i skriva oružje, rastura ilegalnu štampu na talijanskom jeziku među okupatorskom vojskom, sudjeluje u akcijama rušenja pruge i PTT uređaja.

Silvestar Batina bio je pripadnik Prvog kaštelanskog partizanskog odreda, koji je osnovan u kolovozu 1941. g. Fašisti su 8. siječnja 1942. blokirali Sućurac i uhitili Silvestra Batinu našavši kod njega pištolj i ostali kompromitirajući materijal. Odveden je u zatvor u Divulje gdje je strahovito mučen, ali ništa nije priznao. Iz Divulja je prebačen u zatvor u Split.

Zajedno s Orlićem[68] i Boljatom strijeljan je 15. siječnja 1942. g. na splitskom groblju, što je bila osveta zbog ubojstva Hoffmanna.

Kovač - Vojnović, 210.; Kisić

VINKO BOLJAT

PRVI OD TROJICE POGINULE BRAĆE

Vinko Boljat rođen je 1918. godine u Solinu. Radio u tvornici cementa zajedno s ocem i četiri brata. Braća su rano prihvatila klasnu borbu, koji su vodili radnici spolinskog bazena.

Od samog početka rata prihvatili su se oružja u borbi protiv okupatora. U raciji 8. siječnja 1942. fašisti su pohapsili Sućurane, a po tragovima u snijegu otkrili su skrovište braće Boljat.

Uhapšena su braća Mate i Vinko i odvedeni u zatvor u Splitu. Nakon strašnog mučenja Vinko je strijeljan zajedno s Orlićem i Batinom na Lovrincu. Vinkova braća, Mate i Pere poginuli su u NOB-u.

Izložen strahovitim mučenjima, nikoga nije odao

Jerko Ivančić – Izložen strahovitim mučenjima, nikoga nije odao

JERKO IVANČIĆ

SPLITSKI TEŽACI SU GA POŠTOVALI

Jerko Ivančić rođen je 1903. godine u Splitu u težačkoj obitelji. Rano se priključio revolucionarnom pokretu. Uživao je veliki osobni ugled i autoritet među splitskim težacima.

Od lipnja 1941. g. počinju se osnivati akcioni odbori Narodnooslobodilačkog pokreta. Oni su imali značajnu ulogu u razvoju NOP-a. Akcioni odbori bili su osnovani na staleškoj i strukovnoj osnovi. Komunist Jerko Ivančić isticao se svojim radom u akcionom odboru težaka.

Njegovom zaslugom težaci Splita nisu svoje proizvode nosili na Pazar da ih kupuju Talijani, već ih prodavali po kućama ili na organizirana mjesta u gradu. Putem akcionog odbora težaka prikupljala su se znatna sredstva za potrebe NOP-a.

U noći između 6. i 7. siječnja 1942. Ivančić je uhićen. U zatvoru je bio strahovito mučen, fašisti su mu palili tabane, čupali nokte, ali usprkos strahovitom mučenju, ništa nije priznao niti je koga odao. Umro je 27. siječnja 1942. godine u splitskoj bolnici od posljedica mučenja.

Povodom smrti Jerka Ivančića,[69] na zidovima mnogih kuća i na izlozima dućana osvanule su 30. siječnja 1942. godine natpisi »Smrt fašizmu – slava žrtvi fašizma, drugu Ivančiću«. To se ponavljalo i sljedećih dana.

Kovač - Vojnović, 107.; izvještaj Prefekture u Splitu o subverzivnim akcijama u Splitu od 20. do 31. siječnja 1942. g., 2./255.

DRAGAN BRITVIĆ

STUDENT DIVERZANT

Dragan Britvić rođen je 27. veljače 1917. g. u Kaštel Kambelovcu. Revolucionarnom pokretu pristupa kao đak Klasične gimnazije u Splitu. Nakon završene gimnazije upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Na fakultetu se brzo uključuje u revolucionarni pokret, zbog čega je pod stalnom paskom policije.

Kada je krajem 1939. u Splitu policija ubila brodogradilišnog radnika Vicka Buljanovića, Komunistička partija je organizirala velike demonstracije. Policija je zbog toga uhapsila mnogo revolucionara, a među njima i Dragana Britvića. Osuđen je na robiju koju je do konca 1940. g. izdržavao u Lepoglavi.

Prilikom kapitulacije Jugoslavije radi, kao i mnogi drugi, na sakupljanju i skrivanju oružja.

Sudionik je najpoznatije akcije koju su izveli Kaštelani u noći između 3. i 4. kolovoza 1941. g., kada su porušili željezničku prugu u predjelu između Kaštel Lukšića i Kambelovca. Posljedica je bila prevrtanje neprijateljskog vlaka. Rukovodio je akcijom 31. siječnja 1941. g., kada su aktivisti NOP-a napali talijansku patrolu na željezničkoj pruzi u Kambelovcu.

U siječnju 1942. g. postaje komandir ponovno osnovanog Kaštelanskog partizanskog odreda. Na putu prema Svilaji Odred se sukobio s ustašama i žandarima Lećevice. U toj borbi Britvić je teško ranjen i zarobljen, te iako strahovito mučen, ništa nije odao.

Umro je 2. veljače 1942. g.

Kovač - Vojnović, 330.

ĐERMANO SENJANOVIĆ

SMRT »PRIMIO NA ZNANJE«

primjer revolucionarnog entuzijazma

Đermano Senjanović – primjer revolucionarnog entuzijazma

Đermano Senjanović rođen je 27. srpnja 1923. u Splitu. Kao mladi radnik, trgovački pomoćnik, pristupio je naprednom revolucionarnom omladinskom pokretu kao aktivist URSS-ovih sindikata. Posebno se istaknuo u štrajku splitskih naučnika 1937. godine, kada su se oni uspjeli izboriti za osmosatni radni dan i slobodnu nedjelju. Sa 16 godina postaje 1939. godine član SKOJ-a, a 1940. i član Partije, zadužen za rad s radničkom omladinom Splita.

Senjanović je sudjelovao u velikom štrajku koji je Partija organizirala u Splitu 17. prosinca 1939. u povodu ubojstva radnika komunista Vicka Buljanovića. Zbog toga ga je policija uhapsila i maltretirala. Stalna policijska paska nad Senjanovićem nastavila se i nakon njegovog puštanja na slobodu.

U burnim travanjskim danima 1941. godine Senjanović se uključio u sve pripreme za početak oružanog ustanka. Sudjelovao je u skupljanju i skrivanju oružja i ostalog ratnog materijala, organizirao udarne borbene grupe splitske omladine, a i sam je bio izravni sudionik u mnogim akcijama protiv neprijatelja u okupiranom gradu. Tako je 11. listopada 1941. u Viškoj ulici bacio bombu na automobil u kojem su bili splitski fašisti Alojz Presel i Antonio Krstulović.

Njegova svestrana aktivnost u vrijeme sve većeg fašističkog terora u gradu nije mogla dugo ostati nezapažena. Optužen je zbog organiziranja ilegalnog rada u Splitu i sve učestalijih diverzantskih akcija koje su izvodili članovi SKOJ-a, te je po presudi tek osnovanog Izvanrednog suda za Dalmaciju, u odsutnosti osuđen 14. listopada 1941. na smrt strijeljanjem. Unatoč takvoj presudi, Đermano je i dalje boravio u Splitu, nastavljajući rad u još složenijim uvjetima. Prkoseći talijanskom okupatoru, uz otvoreno divljenje splitskog građanstva, Senjanović je na uličnim plakatima, na kojima je objavljena njegova smrtna presuda, noću svojeručno ispisivao: »Vidio i primio na znanje, Đermano Senjanović«. Takvim ponašanjem, revolucionarnim entuzijazmom i aktivnošću, postao je uzor omladini Splita.

Razvitak ustanka u Splitu i Dalmaciji donio je Senjanoviću teže i odgovornije zadatke zbog kojih je odlazio i izvan grada. Polovicom veljače otišao je na omiški teren radi osnivanja Mosorskog partizanskog odreda. U pećini iznad sela Jesenica prisustvovao je 21. veljače 1942. sastanku vojno-političkog rukovodstva Dalmacije na kome se raspravljalo o formiranju Odreda. Talijanski fašisti i ustaše iz Omiša saznali su za sastanak, opkolili su pećinu i blokirali izlaz. U teškoj i gotovo bezizlaznoj situaciji Đermano je s drugovima izvršio proboj: prvi je bacio bombu među žandare, nastojeći ostalima omogućiti izlaz. Pogođen neprijateljskim mecima, pao je uz posljednje riječi: »Živjela Komunistička partija!«.

Za narodnog heroja[71] proglašen je 24. srpnja 1953. godine.

Narodni heroji Jugoslavije, knjiga druga (N-Ž), Beograd, 1975. 173-174

ERVIN KLARIĆ i SLAVEN BURIĆ

POGINULI NA ZADATKU

Ervin Klarić,[77] student, i Slaven Burić, tipograf, istaknuti komunisti i rodoljubi, poginuli su 19. travnja 1942. godine na jednom od zadataka.

Ervin Klarić rođen je 1919. u Splitu. Od 1938. radi na organiziranju omladine. Bio je jedan od urednika omladinskog lista Napredak, koji je izašao šest puta.

Od početka rata aktivno je sudjelovao u mnogim akcijama. Fašisti su brzo otkrili njegovu aktivnost pa se morao povući u ilegalu. U ožujku 1942. g. pod njegovim rukovodstvom osnovana je partizanska četa s četiri voda. Nakon povratka u Split nastavio je s revolucionarnim radom, ali fašisti su ga otkrili i ubili.

Slaven Burić rođen je 1917. g. u Splitu. Prije rata ističe se radom među mladima. Sudjeluje u demonstracijama i štrajkovima koje je organizirala Partija. Bio je izdavač omladinskog lista Napredak. Od početka fašističke okupacije sudjelovao je u raznim diverzijama i sabotažama. Kao pripadnik udarnih grupa sudjelovao je u više bombaških akcija. Fašistička policija ga je intenzivno tražila. Ubijen je 19. travnja 1942. g. Kovač - Vojnović, 113.

SREĆKO ANTE REIĆ–PETICA

LEGENDARNA NEUSTRAŠIVOST

Srećko Ante Reić–Petica rođen je 8. siječnja 1914. godine u Splitu. Učio je za zidara. Kao mladi radnik uključuje se u radnički pokret, sindikat i kulturno-umjetnička društva radnika. Tridesetih godina prošlog stoljeća više puta ga uhićuje i zatvara policija, što mu je onemogućilo odlazak u Španjolski građanski rat.

Član Komunističke partije postao je 1933. godine.

Nakon okupacije kao ilegalac prikuplja oružje i rastura ilegalni materijal. Nakon formiranja MPO, 29. travnja 1942., određen je za njegova komandanta. Petica je odmah krenuo u akcije koje su digle moral narodu u mosorskim selima, koji je opao poslije raspuštanja Odreda. Legendarna je njegova hrabrost i neustrašivost partizanskog borca. Posebno je zapamćeno njegovo junaštvo u borbama u tijeku IV. neprijateljske ofenzive.

U kolovozu 1944. postaje prvi komandant 5. hrvatske brigade narodne obrane. Kraj rata dočekao je kao zamjenik komandanta 1. hrvatske divizije narodne obrane.

Za narodnog heroja proglašen je 24. srpnja 1953. godine.

Narodni heroji Jugoslavije, knjiga druga (N-Ž), Beograd, 1975., 150

PROFESOR ĆIRO GAMULIN

U noći između 15. i 16. travnja uhićen je u svom stanu u Splitu profesor Muške realne gimnazije Ćiro Gamulin, te odveden na Questuru.

Bio je optužen da je 15. travnja, na godišnjicu ulaska talijanske vojske u Split, za vrijeme odmora upozorio neke svoje učenike da nije vrijeme za pjevanje i smijeh već za plakanje, jer je to za Split najtužniji dan.

Ispitivanje i mučenje prof. Ćire Gamulina počelo je 16. travnja ujutro, te nakon prekida nastavljeno u 10 sati, pa u 17, nastavljeno je čitavu noć dok u ranu zoru 17. travnja od posljedica mučenja nije umro.

Smrt je nastupila zbog teških udaraca i batina koje je prof. Ćiro Gamulin u tijeku ispitivanja zadobio; udaran je pendrecima, nogama i šakama…

Talijanske vlasti željele su zataškati slučaj. Supruzi pokojnog Gamulina nisu odmah priopćili smrt, čak su 17. ujutro primili hranu koju mu je ona donijela u zatvor. Kasnije istoga dana doznala je za smrt svoga supruga, ali nisu joj dozvolili da vidi njegovo tijelo, a obaviještena je da je umro od srca (paralize srca).

Smrt je nastupila isključivo zbog zlostavljanja. Zatvorenici koji su bili u ćeliji s prof. Gamulinom svjedočili su o njegovom teškom stanju. Bio je sav pretučen i slomljen. Uprkos tako strašnom mučenju, prof. Gamulin nije progovorio.

Nitko, ni supruga niti dijete nisu smjeli vidjeti mrtvo tijelo. Sprovod nije održan, nije bilo ni osmrtnica, niti je dozvoljeno da se mrtvo tijelo odvede na groblje i sahrani u obiteljskoj grobnici.

Talijani su znali koliko je profesor Gamulin omiljen u Splitu, posebno su ga cijenili i voljeli njegovi učenici. Zbog toga su željeli zataškati pravi uzrok smrti.

Talijanaš Tasso (inače Korčulanin Tasovac – prema Kisiću), upravitelj Ženske realne gimnazije, izvjesio je u školi objavu u kojoj je stajalo da je profesor Gamulin[79] umro od srčane paralize, da je vršio subverzivnu akciju među đacima koja je mnogima štetila i da zabranjuje profesorima i učenicima da idu na njegov sprovod.

Kisić

Spomen-ploča koju su svom kolegi Gamulinu podigli prosvjetni radnici Splita

Ćiro Gamulin. Spomen-ploča koju su svom kolegi Gamulinu podigli prosvjetni radnici Splita

RADE KONČAR

Bista na Šetalištu Bačvice

Rade Končar. Bista na Šetalištu Bačvice

Rade Končar bio je sekretar KPH od 1939. godine. I prije Drugog svjetskog rata dolazio je u Split kao sekretar KPH. U srpnju 1940. godine prisustvovao je Okružnoj, a u kolovozu 1940. godine Pokrajinskoj partijskoj konferenciji. U radu tih konferencija sudjelovao je i Josip Broz Tito. Dakle, Končar je dosta radio na povezivanju Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i Centralnog komiteta KPH. Osim toga, s Dalmatincima se odavno poznavao i dobro slagao.

Zbog tog svog iskustva bio je prema ocjeni Operativnog rukovodstva CK KPH osoba prikladna za pomoć dalmatinskim komunistima u reorganizaciji priprema za ustanak, što je nakon početnih neuspjeha bilo neophodno. Naime, tijekom ljeta 1941. godine pokretanje prvih partizanskih odreda u Dalmaciji doživjelo je neuspjeh (Splitski, Solinski, Kaštelanski, te Sinjski odred).

Rade Končar došao je u Split u subotu, 4. listopada 1941. godine. Stigao je ilegalno u poštanskom vagonu vlaka. Bio je odjeven u poštanskog službenika. Ubrzo nakon dolaska, Končar je napravio potez koji ga je vrlo vjerojatno kasnije stajao života. Umjesto da ga smjeste članovi KPH, stavio je oglas u listu Il popolo di Spalato u kojem traži sobu za poslovnog čovjeka. Odlučio se za sobu u tadašnjoj Vrhmanuškoj ulici broj 29 (danas Tolstojeva). U istoj kući podstanari su bili i tajnik splitske fašističke organizacije Antonio Hoffman te kapetan 3. armijskog voznog parka, zapovjednik skladišta goriva, fašist Luigi Battochio. Rade Končar je mislio da će u takvom okruženju biti manje sumnjiv talijanskim fašistima.

Na sastancima s članovima Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju Rade Končar iznio je pregled razvoja ustanka u cijeloj Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji. Založio se da članovi PK KPH idu na teren po cijeloj Dalmaciji, te da omasove udarne grupe i organiziraju oružane akcije po gradovima, posebno u Splitu. Dao im je konkretne upute za jačanje oružane borbe. Odredio je koji bi članovi trebali ići na konkretna područja, odnosno gradove. Posebno se osvrtao na iskustva prikupljena prilikom analize uzroka neuspjeha prvih dalmatinskih partizanskih odreda. Končar je o svojim saznanjima tijekom boravka u Splitu izvještavao CK KPH, kojem je poslao pet pisama. U njima je iscrpno izvijestio o organizacijskim i političkim problemima među komunistima u Dalmaciji, s posebnim osvrtom na stanje u PK KPH. Također se osvrnuo na vojnu i političku situaciju u Dalmaciji. Predložio je i konkretne mjere kojima bi se prevladala neaktivnost u Splitu i Dalmaciji. Napade na talijansku vojsku u gradovima vidi kao »detonator« šire oružane borbe. Opisuje i bombaške i druge akcije koje je organizirao protiv talijanske vojske. Pisma je potpisivao svojim konspirativnim nadimkom Brko.

Tijekom svog boravka u Splitu Rade Končar je dva puta išao u Trogir, a jednom je otputovao u Šibenik, gdje se zadržao tri dana. Zbog svog odsustva iz stana postao je sumnjiv talijanskom časniku Batocchiju, koji je bio njegov susjed. Policija je htjela provjeriti tko je poslovni čovjek Ivan Reić iz Zagreba, kako se Rade Končar predstavljao. Pri legitimiranju je Rade Končar pokušao bježati. Naime, znao je da bi ga policija uhapsila jer je kod sebe imao osobne isprave na ime Ivan Reić, te na ime Marin Udović. Bijeg mu je gotovo uspio, ali su ga talijanski policajci ranili. Fašisti nisu znali tko je on. Odveli su ga u vojnu bolnicu u zgradi Sjemeništa u Zrinsko-frankopanskoj ulici. Stanje mu je zbog ranjavanja prilikom hapšenja, te zbog mučenja tijekom ispitivanja bilo teško. Talijanska policija i agenti su na njega posebno pazili kada su od ustaške policije u Zagrebu doznali da u rukama imaju jednog od vodećih ljudi KPH. Naime, u izvještaju splitske policije od 26. veljače 1942. godine navodi se da je iz Zagreba došla procjena da je Rade Končar »veoma opasni komunistički agitator, sposoban organizirati i voditi razne revolucionarne akcije«. Zagrebačka policija smatrala je da je Končar »sposoban pokretač masa, veoma inteligentan, veoma lukav, veoma prepreden i okretan«. Mjere opreza prema Končaru, koje su poduzete od samog hapšenja, značajno su pooštrene nakon što su te informacije došle u Split.

Splitski komunisti su bez obzira na stroge sigurnosne mjere planirali osloboditi Končara. Jedna ga je skojevka uspjela locirati u bolnici. Međutim, planovi za oslobođenje se nisu realizirali. Podmetnut je tako 13. ožujka 1942. požar u Vojnoj bolnici, ali Končar nije oslobođen, bez obzira na činjenicu da su tijekom dva sata, koliko je požar trajao, bolesnici izneseni van iz bolnice. Nije uspio ni pokušaj razmjene za zarobljenog crnokošuljaša Antonia Vivarellija, zapovjednika bataljuna Crnih košulja i učesnika fašističkog »marša na Rim«, jer je dotičnog strijeljao jedan neinformirani borac Dinarsko-dalmatinskog odreda. Končar je i sam pokušao bijeg očajničkim skokom s drugog kata bolnice, ali se zbog teškog zdravstvenog stanja sporo kretao, te je ponovo uhapšen.

Kada se tijekom veljače saznalo da se Radu Končara zajedno s drugim uhapšenim antifašistima želi prebaciti u Šibenik, borci leteće čete Solinskog odreda i Kaštelanske partizanske grupe namjeravali su iz zasjede napasti vlak u kojem bi bio Končar. Kada je 15. svibnja došla potvrda vijesti da Talijani žele uskoro odvesti Radu Končara i ostale uhapšenike u Šibenik, solinski i kaštelanski partizani su bili spremni izvršiti zadaću oslobađanja. Međutim, nakon tri dana, 18. svibnja došla je vijest da su svi uhapšenici, njih sedamdeset i tri, pa i Končar, u Šibenik prebačeni brodom Topola, uz pratnju torpiljarke i borbenog zrakoplova. Odvedeni su da bi im se sudilo pred Specijalnim sudom u Šibeniku. U osiguranju transporta sudjelovalo je oko tisuću vojnika, policajaca i agenata, a ispraćaju broda prisustvovao je i splitski prefekt Zerbino, zajedno s poznatim splitskim fašistima.

Rade Končar[53] strijeljan je u zoru 22. svibnja 1942. godine na Šubićevcu, zajedno s dvadeset i pet splitskih antifašista, većinom komunista i SKOJ-evaca. Posljednje riječi koje je izrekao tada trideset jednogodišnji Rade Končar-Brko bile su upućene fašistima: »Milosti ne tražim niti bih vam je dao!« Svojim borbenim duhom i organizacijskim sposobnostima dao je golemi doprinos antifašističkoj partizanskoj borbi u Dalmaciji, koja je postala najjače žarište te borbe u Hrvatskoj, a time i u tadašnjoj Jugoslaviji, te porobljenoj Europi.

Kronologija, Kisić, Gizdić, 1941.

STRIJELJANJE 25 SPLITSKIH RODOLJUBA I RADE KONČARA U ŠIBENIKU

Talijanska foto-kamera registrirala je i ovaj prizor sa strijeljanja Rade Končara i drugova u Šibeniku

»Milosti ne tražim niti bih vam je dao«. Talijanska foto-kamera registrirala je i ovaj prizor sa strijeljanja Rade Končara i drugova u Šibeniku

Osamnaestog svibnja 1942. g. iz zatvora u Splitu prebačeno je brodom Ammiraglio Viotti (ranije Topola) u Šibenik 66 rodoljuba. Među njima bio je Rade Končar, član Politbiroa CK KPJ i sekretar KPH. Ranjen je i uhićen 17. studenoga 1941. u Splitu. Kada je uhićen, fašisti nisu znali tko je. Odveden je u bolnicu. Splitska partijska organizacija pokušala ga je osloboditi, s nogom u gipsu skače s bolničkog prozora, ali sticajem nesretnih okolnosti ponovo je uhićen. Strašno je mučen, obje noge bile su mu slomljene, ali nikad nije klonuo duhom.

Svi na brodu bili su ranije u zatvorima u Splitu strahovito mučeni.

Ujutro 20. svibnja oko 7 sati brod je pristao u Šibeniku, grad je bio u stanju pripravnosti. Koliko se spremalo pošteno suđenje, vidi se i po tome što su mrtvački sanduci već bili naručeni (kod pogrebnog poduzetnika Kamila Kolomba).

U velikoj porotnoj dvorani držalo je »raspravu« jedno vijeće Specijalnog suda za Dalmaciju, predsjedavao mu je general Maggiore Vergano, bjesnio je kad su mu optuženi isticali da se bore za slobodu i pravdu. Poznat je odgovor Končara kada je odbio ponudu da napiše molbu za pomilovanje: »Milosti od vas ne tražim, niti bih vam je dao«. Od jedanaest optuženih deset ih je osuđeno na smrt, i to: Rade Končar, mehaničar, Jozo Dumanić, zidar, Života Katunarić, kamenoklesar, Ante Poljičak, drvodjelac, Jozo Kuzmić, težak, Vojko Matošić, student, Milivoj Jelaska, ličilac, Petar Sirišćević, zidar, Nikola Trebotić, postolar. Ante Krstulović, zidar osuđen na smrt, bio je pomilovan.

Drugo vijeće jedanaest je rodoljuba osudilo na smrt, a jedan je bio pomilovan.

Na smrt su osuđeni: Jozo Ružić, radnik, braća Jozo i Vicko Sirišćević, težaci, Paško Dumanić, radnik, Ignacij Brajević, težak, Duje Žegarac, pomorac, Ante Vrdoljak, strojar, Nikola Purišić, radnik, Nikola Žitko, pomorac i Fjodor Borozan, đak.

Treće vijeće osudilo je sedam rodoljuba na smrt, i to: Ivu Kovačića, slastičara, Stjepana Polića, trgovačkog pomoćnika, Božu Puljasa, postolara, Dušana Kažimira, ličioca, Karla Vuškovića, ličioca, Antu Radicu, zidara i Božu Dumanića, brijača.

Ukupno 28 osuda na smrt, a ostalima ukupno 675 godina robije.

Dogodilo se nešto neobično. Lavčević i Jurjević, uz Končara glavni kandidati za smrtnu osudu, nisu na sudu niti prozvani. Njihov dokazni materijal je nestao.

Guverner Dalmacije Bastianini uputio je osobno telegram Mussoliniju: »Obavještavam Vas, Duce, da su poznati procesi splitskim teroristima započeli jučer izjutra u 6.30. Ukupno 28 osuda na smrt, 26 osuda bit će izvršeno čim prođu 24 sata. U dva slučaja presude su ukinute«.

Dvadeset šest osuđenih na smrt strpano je u pet ćelija. Cijelu noć odjekuju rodoljubne pjesme.

Svećenik im je dao papir za pisanje posljednjih pisama svojim najbližima, no pisma nisu stigla na odredište jer su ih fašisti zaplijenili prije izlaska iz zatvora.

U petak 22. svibnja 1942. fašističkom tamnicom odjeknule su rodoljubne i revolucionarne pjesme. Osuđeni na smrt utrpani su u dva kamiona, u svaki po trinaest ljudi.

Prvih trinaest vezano je za betonske stupove, do posljednjeg časa čuli su se povici: »Živjela sloboda!« »Dolje fašizam!« »Smrt Mussoliniju!« »Doći će i vama crni dani«. Fašistički plotuni odjeknuli su Šubićevcem, fašisti ništa ne prepuštaju slučaju, oficir s »beretom« svakom rodoljubu puca nekoliko puta u glavu.

Dovedena je druga grupa i oni uzvikuju: »Osvetit će nas naši drugovi!« »Fašisti, dobro gađajte!« »Živjela sloboda!«.

Questura u Šibeniku 22. svibnja 1942. izvještava guvernera Dalmacije telegramom u kojem, između ostalog, stoji: »Oko 7-7.30, u predjelu Šubićevac, smrtna presuda Specijalnog suda za Dalmaciju izvršena je nad dvadeset šestoricom uhapšenih terorista provincije Split. Presudu su izvršili vojnici iz bataljuna Toskana, jedinica iz Zadra«.

Dok su na Šubićevcu odjekivali plotuni smrti, iz šibenske luke isplovio je brod s većinom zatvorenika osuđenih na vremenske kazne. Iz koncentracionih logora mnogi se od njih nikada nisu vratili.

Gizdić 1942., 248.-254.; Poruka borca

Spomen-ploča na kući u Varošu u kojoj je živjela obitelj Borozan

Braća Borozan. Spomen-ploča na kući u Varošu u kojoj je živjela obitelj Borozan

FEĐA BOROZAN

MAJKU JE ŽELIO POŠTEDJETI BOLI

Rođen je u Splitu 1920. Bio je aktivan član sindikalne organizacije, a 1939. g. postao je član Mjesnog komiteta SKOJ-a i član Komunističke partije. Nakon kapitulacije Jugoslavije sakupljao je oružje učestvujući u mnogim akcijama protiv Talijana. Uhapšen je nakon što je policiji prijavljen kao sudionik bombaških akcija. Policija mu je u stan podmetnula paket s bombama i na osnovi toga ga uhapsila.

Strahovito je mučen ali ništa nije priznao. Sudilo mu se pred Specijalnim sudom u Šibeniku, zajedno s Radom Končarom. Istovremeno u zatvoru u Šibeniku bila mu je i majka. Iako je znao da je osuđen na smrt, kroz prozor je majci doviknuo da ga vode na odsluženje kazne u Italiju, želio ju je poštedjeti boli, jer je 26. kolovoza 1941. u Ruduši kod Sinja strijeljan mlađi brat Nebojša, zajedno s ostalim borcima Splitskog odreda.

Feđa Borozan strijeljan je 22. svibnja 1942. g. u Šibeniku, zajedno s Radom Končarom i grupom od 24 splitska rodoljuba.

U Splitu je do 1990. jedna ulica u Splitu nosila ime braće Borozan.

Kovač - Vojnović, 97.

SPLITSKI LIJEČNICI ZA VRIJEME NOB-a

BOLNICA NA STRANI NOP-a

U Splitu je od samog početka rata djelovao Odbor za zdravstvo, koji su činili dr. Silvije Altaras, dr. Milivoj Visković, dr. Aleksije Rožić, mr. ph. Hrvoje Tartaglia, dr. Lavoslav Kraus, dr. Bartul Gizdavčić i veterinar Katunarić.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata gotovo cjelokupno osoblje splitske Gradske bolnice ilegalno je djelovalo i tako dobro funkcioniralo da nikad nije provaljeno.

Ilegalna zdravstvena služba djelovala je naročito na intenzivnoj njezi, osim u Općoj gradskoj bolnici i u Higijenskom zavodu, međutim treba istaći da je u mnogim akcijama sudjelovalo gotovo cjelokupno medicinsko osoblje Splita.

Nakon pada Kraljevine Jugoslavije i dolaska Talijana u Split, zatvori se pune rodoljubima. Zatvorenicima čiji su životi bili ugroženi počinje pomagati zatvorski liječnik dr. Petar Vitezica kojemu je radnik brodogradilišta Vicko Ružić prenio direktivu Partije da se prihvati te dužnosti. Tri puta tjedno pregledavao je zatvorenike u zatvoru sv. Roko. Od 1941. do 1943. g. dr. Vitezica postao je glavna veza između zatvorenika i vanjskog svijeta, u zatvor je donosio vijesti, pisma, literaturu, a iz zatvora iznosio pisma i vijesti obiteljima.

Specijalni kurir Tonči Vukušić dolazio je svaki dan na Pazar i tu čekao dr. Vitezicu s materijalima za zatvor. Kada je dr. Vitezica izišao iz zatvora, čekala ga je kurirka kod sv. Duje i preuzimala poštu iz zatvora.

Šifrirani potpis viteza među doktorima, dr. Petra Vitezice: križić na kraju potpisa na uputnici za bolnicu značio je – ovaj zatvorenik je zdrav ali ga treba tretirati kao teškog bolesnika

Potpis koji je odlučivao o životu i smrti. Šifrirani potpis viteza među doktorima, dr. Petra Vitezice: križić na kraju potpisa na uputnici za bolnicu značio je – ovaj zatvorenik je zdrav ali ga treba tretirati kao teškog bolesnika

Talijani su imali povjerenja u dr. Vitezicu, koji je govorio talijanski, nije nikada bio kompromitiran, te ga nikada nisu pretraživali. Dr. Vitezica imao je u zatvoru pomagače, to su bili bolničari Tonči Hrepić i Dinko Jurjević, a veliku pomoć pružao mu je zatvoreni liječnik dr. Ernest Žunković, jedan od organizatora ustanka na Hvaru. Dr. Vitezica bio je povezan u Općoj bolnici Grad s dr. Vidovićem, dr. Jerkovićem, dr. Simunićem i dr. Hrušom, a u vezi je bio i s drugim liječnicima. U bolnici na Firulama najviše je surađivao s dr. Poklepovićem i dr. Silobrčićem.

Posebno važna veza bila je s Higijenskim zavodom. Njihovi nalazi spasili su mnoge zatvorenike koje je čekalo dugogodišnje tamnovanje, a često i smrt. Veza dr. Vitezici bili su dr. Sonja Mikačić, dr. Urlić i dr. Simo Janković. Bilo je dogovoreno da ako dr. Vitezica ispod potpisa povuče crtu, znači da je zatvorenik u velikoj opasnosti, te je nalaz trebao biti pozitivan na neku zaraznu bolest (njih su se Talijani posebno bojali).

Među mnogima koje je uz pomoć drugih liječnika i rodoljuba spasio dr. Vitezica bio je i Vladimir Marković Inđo (bombaš, borac Prvog splitskog partizanskog odreda). Prema uputama dr. Vitezice simulirao je ludilo, pa su ga Talijani prebacili u šibensku ludnicu. Šibenski rodoljubi uspjeli su mu organizirati bijeg, a nakon bijega priključio se partizanima.

Antu Jurjevića Baju inficirao je dr. Vitezica difterijom (koju nije dobio), te su ga Talijani odmah iz zatvora Sv. Roko prebacili na zarazni odjel na Firulama. Tamo mu je organiziran bijeg.

Dr. Vitezica je svojim djelovanjem spasio mnoge zatvorene rodoljube. Bio je veliki čovjek, patriot i humanist. Nakon njegove smrti 1970. u njegovu čast splitski Dom zdravlja nosio je (do 1990.) ime Dr. Petar Vitezica.

Ravnatelj bolnice i šef Internog odjela dr. Dujo Karaman i šef Zaraznog odjela dr. Mladenko Tocigl, obojica Talijani, mnogo su vidjeli, mnogo znali o djelovanju liječnika u bolnici, ali nikad nisu ništa izdali. Prema riječima dr. Frane Bulića, dr. Karaman je znao za ilegalni rad liječnika i samo zahvaljujući njegovoj šutnji taj rad je bio moguć. Da je htio, većina liječnika našla bi se u zatvoru ili logoru.

Dr. Mladenko Tocigl, pedijatar, nije prihvatio fašizam, radio je razne usluge i pomagao NOP.

Kroz bolnice Grad i Firule prošlo je više od 350 zatvorenika, a u Zaraznom odjelu bila su smještena 172 zatvorenika, među ostalima Ivan Lučić Lavčević, Ante Jurjević Baja, Vjekoslav Cvrlje, Petar Šegvić, Mira Mikačić, Ranko Pavela i drugi. Osoblje bolnice sudjelovalo je u organiziranju mnogih uspješnih, ali i neuspješnih bjegova boraca iz bolnice: Ivana Lučića Lavčevića, Veljka Maskarelija, Mare Miranović-Cmojovke, a iz improvizirane bolnice u starom Sjemeništu i u neuspjelom bijegu Rade Končara.

Krajem 1941. dr. Visković kao rukovodilac Akcionog odbora liječnika delegiran je u ilegalni Akcioni odbor intelektualaca, a 6. travnja 1942. kao predstavnik Odbora intelektualaca ušao je u prvi ilegalni NOO grada Splita.

Zbog takve aktivnosti liječnika krajem 1942. i početkom 1943., fašisti su izbacili 22 liječnika i liječnika volontera iz bolnice. Među njima bilo je i osam studenata medicine. Usprkos tome ilegalni rad je nastavljen, a u njemu je sudjelovalo gotovo cjelokupno osoblje.

U bolnici su neki rodoljubi umrli od posljedica strahovitog mučenja u zatvorima. Fašisti su od liječnika tražili da kao uzrok smrti navedu nagle srčane bolesti. Niti jedan liječnik na to nije pristao, bez obzira na posljedice upisivao se pravi uzrok smrti. Tako je dr. Ivo Stalio smijenjen s dužnosti šefa Kožno-veneričnog odjela u Općoj bolnici jer nije htio napisati lažan uzrok smrti za rodoljuba Jerka Ivančića koji je umro od posljedica paljenja nogu, što su učinili policajci za vrijeme istrage u zatvoru.

Treba istaknuti i djelovanje bolničkog svećenika, kapelana don Žarka Devića, koji je ispod mantije stalno iznosio lijekove, zavoje, instrumente i ostali sanitetski materijal, te ga predavao na određeno mjesto, a njegova kancelarija služila je za održavanje sastanaka i dogovora liječnika pristalica NOP-a.

I nekoliko časnih sestara na čelu s č.s. Klementinom radilo je za NOP. Sestra Klementina se s još jednom časnom sestrom poslije kapitulacije Italije priključila Narodnooslobodilačkoj vojsci.

Za vrijeme rata iz bolnice su u partizane otišli dr. Izidor Perera-Matić, dr. Krsto Rudan, dr. Ljubomir Buljević i dr. Silvije Altaras, koji su u ratu poginuli.

Otišli su i živi dočekali kraj rata dr. Frane Bulić, dr. Ivan Tomaseo, dr. Aleksije Ružić, dr. Dinko Maroević, dr. Oresto Hruš, dr. Ljubomir Kraljević, dr. Augustin Jakobušić, dr. Ante Premeru, dr. Dušan Vlašić, student Ratko Viličić, Martin Britvić i mnogi drugi.

Većina splitskih liječnika, ali i ostalih djelatnika u bolnicama, stali su na stranu NOP-a, pružali su svoju nesebičnu pomoć bolesnicima, ozlijeđenim partizanima, kao zatvorenicima.

Dr. Frane Bulić i suradnici: Opća bolnica u Drugom svjetskom ratu(1941.-1944.), 37-42; Split, 1984. g., 190 godina splitske bolnice; Andrija Križević, Šibenski proces Radi Končaru i drugovima 1942., IHRPD, Split, 1985., 61-68

ANTE SAVIN - MANISTRA

TALIJANI SU UZVIKIVALI:
»MORTO SAVIN! GUERRA E FINITA!«

Talijani su ga vozili mrtvog po Kaštelima

Ante Savin Manistra. Talijani su ga vozili mrtvog po Kaštelima

Ante Savin rođen je 21. prosinca 1917. u Kaštel Lukšiću u siromašnoj seljačkoj obitelji. Od najranije mladosti bio je primoran zarađivati za život radeći ili u tvornici cementa ili kao nadničar kod različitih poslodavaca. Rano je pristupio radničkom pokretu i aktivno sudjelovao u brojnim akcijama koje je organizirao KPJ. U SKOJ je primljen već 1936. a 1938. postao je i član KPJ. Savin sudjeluje u štrajkovima, demonstracijama, prikuplja pomoć za borbu španjolskog naroda … Zbog takvog djelovanja hapšen je više puta.

Odmah po okupaciji zemlje radio je na pripremama za oružanu borbu. Sakupljao je oružje i ostali ratni materijal, a u travnju 1941. godine postao je član novoformirane Vojne komisije za Kaštela. Do stupanja u Prvi kaštelanski odred, u kolovozu 1941. godine, Savin je sudjelovao u organiziranju i izvođenju brojnih sabotaža.

Talijani ga hapse 6. studenoga u Solinu dok se nalazio na jednom partijskom zadatku. U zatvoru je simulirao bolest, radi čega je prebačen u bolnicu iz koje je uspio pobjeći. Nakon toga živio je kao ilegalac, skrivajući se po Kaštelanskom polju.

U veljači 1942. godine Savin je prešao u Svilajski partizanski odred ali se po osnivanju Leteće čete vratio na kaštelanski teren. Zadaci čete bili su rušenje komunikacija, sakupljanje oružja, sprovođenje novih grupa boraca u partizanske jedinice, likvidiranje neprijateljskih agenata i špijuna. Savin je bio jedna od glavnih veza između Kaštela, Trogira, Solina, Svilaje i Splita i imao velike zasluge u pridobijanju ljudi za NOP. Talijani su ga nastojali uhvatiti živa pa su raspisali veliku ucjenu za njega i u odsustvu ga osudili na doživotnu robiju.

Dana 18. srpnja, dok je u Starokaštelanskom polju organizirao prebacivanje novih boraca u partizanske jedinice, upao je u zasjedu patrole Crnih košulja bataljuna Toscana. Poginuo je pogođen neprijateljskim rafalima.

Ni mrtvom Savinu neprijatelji nisu dali mira. Javno su izložili njegovo mrtvo tijelo, a zatim ga na kolicima vozili po Kaštelima, uzvikujući: »Morto Savin! Guerra e finita!«

Zbog izvanrednih zasluga i junaštva, Savin je 24. srpnja 1953. proglašen za narodnog heroja.

Narodni heroji

Poginuo u jurišu

Ante Jonić. Poginuo u jurišu

ANTE JONIĆ

PRVI NARODNI HEROJ DALMACIJE

Ante Jonić rođen je 3. ožujka 1918. godine u Bisku kod Sinja. Odrastao je u Splitu. Nižu trgovačku školu završio je 1935. godine, a potom se zaposlio kao trgovački pomoćnik i uključio u rad sindikata. U osamnaestoj godini primljen je u SKOJ. Isticao se u svim tadašnjim akcijama KPH. Sa grupom drugova skinuo je 1937. godine sa zastave ispred okružnog suda u Splitu plavu i bijelu boju i ostavio samo crvenu. Na pogrebu radnika Buljanovića 1939. godine nosio je crveni transparent. Više je puta bio hapšen i kažnjavan. U KPH/KPJ primljen je 1939. godine a u ožujku 1941. godine postao je član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Dalmaciju. Nakon poraza Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. godine, Ante Jonić je prikupljao oružje i obučavao omladinu. Sa grupom drugova ušao je kroz prozor u vojarnu na Gripama iz koje je uzeo tri puškomitraljeza, petnaest pušaka i četiri sanduka streljiva. Vraćajući se, naišao je u gradu na Mačekovu »Zaštitu« čiji su pripadnici tražili da preda oružje. Ante Jonić je odgovorio: »U ime Partije tri koraka natrag, ili ću pucati«. Skočio je prema njima i razoružao ih, a oružje sklonio na sigurno mjesto. Ubrzo nakon toga postao je vođa jedne udarne grupe s kojom je do kraja godine u Splitu izveo niz akcija i sabotaža.

Krajem listopada postao je sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a. Sredinom prosinca, po odluci Pokrajinskog komiteta otišao je u Knin radi pomoći tamošnjoj partijskoj organizaciji na širenju ustanka, pa je već 14. siječnja 1942. godine formiran u Koritima na Dinari Kninski partizanski odred, a Jonić je postao komandant odreda. Odred je izveo više uspješnih akcija. Tako je 15. ožujka kod Krčića blizu Knina Kninski partizanski odred napao autobus i zarobio sedam neprijateljskih vojnika. Odmah zatim, na pruzi Drniš-Knin, likvidirao je pedeset talijanskih vojnika i zaplijenio veću količinu oružja i streljiva. Ante Jonić je 17. lipnja 1942. godine postao komandant novoformiranog 1. udarnog bataljona srednje Dalmacije. Drugog dana nakon formiranja, pod vodstvom Jonića, bataljon je zauzeo biskupiju kod Knina i likvidirao četničkog komandanta i talijanskog suradnika Paju Popovića, te zarobio članove njegovog štaba. Bataljon se istakao i u borbama s četnicima i Talijanima na Kozjaku kod Vrlike. Početkom srpnja Ante Jonić je upućen u Oficirsku školu pri Glavnom štabu NOV Hrvatske. Po završetku školovanja predviđen je za zamjenika komandanta Četvrtke operativne zone. Kada je Vrhovni štab krajem srpnja 1942. godine odlučio da sa proleterskih brigadama zauzme Livno, Srednjodalmatinski odred dobio je zadatak da spriječi prodor neprijatelja iz Splita i Sinja prema Livnu. Zadatak je povjeren Jonićevom bataljonu. Neprijatelj je 29. srpnja krenuo iz Sinja prema Vagnju sa dvadeset tri kamiona punih vojnika. Razvila se ogorčena borba u kojoj je Jonić sa svojim borcima uništio šesnaest kamiona sa sto pedeset vojnika, dok je ih sedam oštetio. Neprijatelj je uputio pojačanje od šest tenkova i više oklopnih vozila, u namjeri da se probije u Livno i pruži pomoć opkoljenom garnizonu. U šestodnevnim teškim borbama, 1. dalmatinski udarni bataljon, na čelu sa svojim komandantom, vodio je borbu prsa u prsa, ali nije dozvolio neprijatelju da se probije za Livno. U jednom od juriša, 5 kolovoza 1942. godine, poginuo je i Ante Jonić.[95] Njegov bataljon je izvršio zadatak, a partizani su istog dana zauzeli Livno. Nakon nekoliko dana Vrhovni štab je u svom Biltenu opisao herojsku smrt Ante Jonića i proglasio ga prvim narodnim herojem iz Dalmacije.

Faksimil jedne od 10 dopisnica koju je Zlata Šegvić iz ustaškog logora uputila svojoj sestri Nadi. Potpis ‘Ružica’ lijevo od Zlatina je od Ružice Markotić koja je takođen bila zatočena u Staroj Gradiški

Sve vas volim, grlim. Faksimil jedne od 10 dopisnica koju je Zlata Šegvić iz ustaškog logora uputila svojoj sestri Nadi. Potpis ‘Ružica’ lijevo od Zlatina je od Ružice Markotić koja je takođen bila zatočena u Staroj Gradiški

ZLATA ŠEGVIĆ

SPLITSKA PROFESORICA NA ZAGREBAČKOM ZADATKU

Zlata Šegvić rođena je 17. lipnja 1913. u Preku na otoku Ugljanu gdje su joj roditelji u to vrijeme službovali. Najveći dio djetinjstva i gimnazijsko doba provela je u Splitu. Na Beogradskom sveučilištu, gdje je studirala i diplomirala slavistiku, uključuje se u studentski revolucionarni pokret i rad ilegalne sveučilišne organizacije Komunističke partije. Istovremeno, povezana je s komunističkim pokretom u Splitu i Dalmaciji. Poznata po svojim političkim opredjeljenjima, nakon završetka studija nije mogla dobiti posao u zavičaju već kao odgajateljica u dječjem domu u dalekom Negotinu u Srbiji, a poslije toga kao suplent na gimnaziji u Nikšiću u Crnoj Gori gdje započinje svoj politički rad u narodu i s učenicima. Njeno kratkotrajno zapošljavanje, tek 1940. godine, na mjestu profesorice na Muškoj gimnaziji u Splitu, izazvalo je kod nastavnika režimlija negativne reakcije – tko joj je dao zaposlenje na kraljevskoj gimnaziji? van s njom! – nakon čega je slijedio premještaj u Sinj gdje drži nastavu iz hrvatskosrpskog, francuskog i ruskog jezika i književnosti. U Sinju se uključuje u partijski rad i postaje član Kotarskog komiteta Partije.

Dolaskom okupatorske vojske u travnju 1941. godine vraća se u Split gdje radi u redakciji »Našeg izvještaja«, glavnog glasila NOP-a. Iz Splita, po partijskom zadatku ide u Zagreb. Partija Zlati Šegvić povjerava brojne značajne i odgovorne zadaće, pored ostalog održavanje veze između članova CK KPH i Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju.

Noru (tadašnji pseudonim) početkom 1942. hapsi ustaška policija. Odvedena je u zloglasni logor Staru Gradišku gdje je bila izložena najgroznijim mučenjima kako bi odala svoje drugove i veze. Iz logora, zatočenica broj 2041 Zlata Šegvić uputila je sestri Nadi deset dopisnica. Desetu, posljednju, poslala je 1. kolovoza 1942. Partija ju je nastojala zamijeniti, ali uoči same zamjene ustaše su je ubile, strijeljale ili zaklale, noću od 27. na 28. kolovoza 1942. godine. Nikog nije odala. Imala je 29 godina.

Do 1990. godine jedna splitska osmogodišnja škola nosila je njeno ime.

Ni nakon najgroznijih mučenja nikog nije odala

Zlata Šegvić. Ni nakon najgroznijih mučenja nikog nije odala

ANTE JURJEVIĆ BAJA

PROFIL ODVAŽNOSTI

Profil odvažnosti

Ante Jurjević - Baja Profil odvažnosti

Ante Jurjević Baja rođen je 8. rujna 1913. u Splitu. Izučio je mehaničarski zanat i radio u radionici Direkcije pomorskog saobraćaja. Kao devetnaestogodišnjak primljen je u SKOJ, a 1939. godine postao je i član KPJ.

Po kapitulaciji Jugoslavije prešao je u ilegalnost. Kao član MK KPH bio je zadužen za rad partijskih organizacija na željeznici, pomorskom prometu u luci, te za veze s drugim partijskim organizacijama izvan Splita. Bio je jedan od organizatora sabotaža i diverzija u gradu i rukovodio je udarnim grupama koje su izvodile oružane napade bombama i pištoljima. Pod njegovim rukovodstvom komunisti i skojevci su u luci zapalili velike trgovačke brodove (Niko Matković i Palermo), skladište na obali, palili vagone i onesposobljavali lokomotive. Krajem prosinca 1941. godine, u veoma teškim uvjetima borbe u gradu, postao je sekretar MK KPH Split. Fašisti su noću 6. veljače 1942. upali u stan koji je koristio i uhapsili ga zajedno s Ivanom Lučićem Lavčevićem. Danju i noću su ga tukli, dovodili malobrojne provokatore i teretili ga kao istaknutog partijskog funkcionera. On se hrabro držao pred fašistima, prkosio njihovoj torturi, ali im ništa nije htio reći.

Zajedno s velikom grupom splitskih revolucionara odveden je u Šibenik pred fašistički Specijalni vojni sud. S obzirom na to da su pripadnici NOP-a uoči suđenja uništili njegov dosje (istovremeno i onaj Ivana Lučića Lavčevića), vraćen je u splitski zatvor 1. lipnja. U dogovoru s MK KPH napravljen je plan za bijeg koji je uspješno proveden 2. rujna. Jurjević je partijskim vezama preko Solina prebačen na slobodni teritorij. U listopadu je, prilikom povlačenja iz Livna, teško ranjen i prenesen u bolnicu na padinama planine Šator.

Nakon oporavka bio je partijski instruktor, prvo pri OK KPH Livno, pa OK KPH Knin. Od travnja 1943. godine bio je zamjenik političkog komesara Štaba grupe NOP odreda za Dalmaciju, a u srpnju iste godine postao je sekretar OK KPH za srednju Dalmaciju. U kolovozu je postao član Biroa Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. Od 1. rujna 1943. pa do svibnja 1945. bio je organizacijski sekretar Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. Od kolovoza 1944. godine član je i Izvršnog odbora Oblasnog NOO-a za Dalmaciju.

Kao visoki partijski radnik znatno je pridonio širenju i učvršćenju partijskih organizacija u Dalmaciji.

Dana 27. studenoga 1953. proglašen je za narodnog heroja.

Narodni heroji, 175.

radnik, ilegalac, ustanik, komesar

Antiša Vučičić, radnik, ilegalac, ustanik, komesar

ANTIŠA VUČIČIĆ

HRABRI SOLINJANIN

Antiša Vučičić rođen je 12. lipnja 1912. u Solinu. Već od najranije mladosti, kao fizički radnik u vranjičkoj tvornici Salonit, osjetio je svu težinu izrabljivanja. Stoga se rano priključio radničkom pokretu i sudjelovao u svim štrajkovima i demonstracijama u solinskom industrijskom bazenu. Član KPJ postao je 1940. godine.

U travanjskim danima 1941. godine aktivno sudjeluje u sakupljanju oružja, obučava omladinu u rukovanju istim, organizira udarne grupe i rukovodi diverzijama protiv okupatora. Bio je član Vojne komisije Solina, osnovane 26. travnja 1941., a u kolovozu iste godine sudjeluje u osnivanju Solinskog partizanskog odreda čiji je bio i član. Poslije razbijanja Odreda vratio se u Solin i nastavio djelovati u ilegali, rukovodeći brojnim diverzijama i sabotažama.

Kada je u Uništima na Dinari 3. listopada 1942. osnovana Druga dalmatinska brigada, Vučičić je postavljen za komesara Trećeg bataljona. Poginuo je 23. listopada u borbi kod Aržana.

Za narodnog heroja proglašen je 5. svibnja 1951.

Narodni heroji

»Po cijenu svega, ostajem vjeran našoj svetoj stvari. Za nju ću i u smrt ići mirno i spokojno.«

Ivan Lučić Lavčević. »Po cijenu svega, ostajem vjeran našoj svetoj stvari. Za nju ću i u smrt ići mirno i spokojno.«

IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ

»IDEM U SMRT MIRNO I SPOKOJNO«

Ivan Lučić Lavčević rodio se 23. prosinca 1905. u Starom Gradu na otoku Hvaru, u seljačkoj obitelji. Nakon završene osnovne škole počinje pohađati dominikansku gimnaziju u rodnom gradu, ali poslije petog razreda, zbog teške materijalne situacije u obitelji, napušta školovanje i posvećuje se poljoprivrednim poslovima.

U danima talijanske okupacije Staroga Grada, koja je uslijedila nakon završetka Prvoga svjetskog rata, Lavčević se pridružio borbi protiv talijanske okupacije. Vodili su je hvarski domoljubi, predvođeni grupom ljudi koja je slijedila ideje Oktobarske revolucije. Revolucionarna djelatnost nastavljena je i nakon odlaska Talijana. Osobito je bio aktivan u sportskim i kulturno-umjetničkim društvima. Član SKOJ-a postao je 1922. godine, a 1924., kao jedan od najmlađih na otoku, i član KPJ.

Na prvomajskom zboru, održanom na Rašniku, u Vrbanjskom polju, Lavčević je pred oko 1000 hvarskih pučana održao vatreni govor o povijesnoj ulozi radničke klase. Ni česte policijske premetačine ni hapšenja nisu ga sprječavali u revolucionarnom radu.

Godine 1929. Partija ga je poslala na školovanje u SSSR. U Moskvi je pohađao Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada.

Nakon sedam godina boravka u SSSR-u, vratio se u zemlju i 1937. zaposlio u mehaničarskoj radionici u Splitu. Kada je 1939. godine izabran novi PK KPH za Dalmaciju, Lavčević je postao njegov član i na toj dužnosti ostao sve do smrti. Kao uzoran i iskusan partijski rukovodilac, osobito kao izvrstan ilegalni radnik i političar, uživao je veliki autoritet, poštovanje i popularnost kod svojih drugova. Među brojnim aktivnostima iz predratnog razdoblja osobito se istakao uređivanjem ilegalnog partijskog lista Borba radnog naroda, glasila tadašnjeg PK KPH za Dalmaciju.

Nakon kapitulacije Jugoslavije Lavčević prelazi u ilegalu i neumorno radi na pripremama za oružanu borbu. Krajem travnja 1941. postavljen je na čelo Vojne komisije pri PK KPH, koja je trebala rukovoditi pripremama za oružane akcije i obukom omladine u rukovanju oružjem. Bio je i član redakcije ilegalnog lista Naš izvještaj, pokrenutog u Splitu krajem lipnja 1941. godine – jednom riječju, Lavčević je bio jedan od glavnih organizatora ustanka u Dalmaciji.

Dana 6. veljače 1942. fašistička policija uhapsila ga je u kući Jakova Bošnjaka, u Klarinoj ulici broj 16, gdje je noćio, zajedno sa A. Jurjevićem Bajom, sekretarom MK KPH. Odmah je sproveden u zatvor, gdje je podvrgnut danonoćnom ispitivanju i strahovitom mučenju. Četrdeset tri dana i noći trajala su mučenja, ali fašisti nisu uspjeli slomiti Lavčevića. Zbog izuzetno teškog zdravstvenog stanja Lavčević je prebačen u zatvorsku bolnicu. Fašisti su ga namjeravali privremeno oporaviti kako bi nastavili s ispitivanjima. Na inicijativu PK KPH za Dalmaciju, dana 12. ožujka 1942. pokušali su ga izvući iz bolnice prerušeni borci Mosorskog odreda. Ranjen je u nogu prilikom bijega pa je ponovno uhvaćen i vraćen u zatvor. Isti dan su fašisti uhapsili oko 200 ljudi u neposrednoj blizini bolnice.

U svibnju 1942. godine, Lavčević je zajedno s Radom Končarom i drugovima prebačen u Šibenik na suđenje. Budući da su pripadnici NOP-a uoči suđenja uništili njegov i Jurjevićev dosje, vraćen je u Split. Splitski liječnici, pripadnici NOP-a, uspjeli su pod dijagnozom teške zarazne bolesti prebaciti Lavčevića u novu bolnicu na Firulama. Znajući da se radi o istaknutom partijskom rukovodiocu, fašisti su ga budno čuvali, premda je ležao nepokretan, okovanih ruku i nogu. Uzaludna su bila sva nastojanja PK KPH da ga se zamijeni za talijanske časnike.

U posljednjem pismu upućenom partijskom rukovodstvu Splita, misleći na Partiju, napisao je: »Po cijenu svega, ostajem vjeran našoj svetoj stvari. Za nju ću i u smrt ići mirno i spokojno.«

Na njegov 37. rođendan talijanski fašisti izveli su ga iz bolnice radi navodnog saslušanja u karabinjerskoj kasarni i tamo ubili, pucajući mu u leđa. Po njihovom izvještaju, ubijen je u pokušaju bijega: »U 18 sati politički zatvorenik Ivan Lučić, Nikole, rođen 23. prosinca 1905. u Biogradu[109], nastanjen u Splitu, pokušao je pobjeći dok su ga karabinjeri prebacivali u bolničku zatvorsku sobu. Karabinjeri koji su ga sprovodili ispalili su na njega dva metka iz pištolja i ubili ga[110]«. Narodni heroji; izvještaj Prefekture u Splitu od 24. prosinca Guvernatoratu Dalmacije, 4./343.

ANTE ČERINA

ATENTAT NA PERISTILU: SMRT ZA FAŠISTIČKOG UBOJICU SAVA

Dana 11. veljače fašisti su u Splitu još jednom ujedeni za srce. Ovog puta došao je red na njihova vicefederala Doima Sava, koji je izdavao naloge za hapšenja, mučenja i ubijanja. Platio je glavom ubojica druga Ivana Lučića-Lavčevića. Mada se Savo uvijek kretao samo u strogom centru grada, jer je znao da na nj vreba ruka pravde, ipak nije uspio izbjeći zasluženu kaznu. Danas u 14 sati, na Peristilu, kod zvonika gradske katedrale, iako je bio okružen svojom fašističkom pratnjom, teško ga je ranio 17-godišnji omladinac i skojevac Ante Čerina s nekoliko revolverskih metaka. Čuvši revolversku vatru, svi fašisti koji su se zatekli u blizini ustremili su se na mladog Čerinu. Fašistima je pošlo za rukom da ga uhvate tek kad mu je ponestalo metaka, dok je bježao kroz grad. Savo je ubrzo prenesen u vojnu bolnicu, ali ona mu, kako izgleda, nije potrebna, jer je zadobio takve rane koje sigurno neće moći preboljeti. Čerinu su odveli u zatvor i odmah ga podvrgli mučenjima.

Sedamnaestogodišnji Čerina opalio je na Sava četiri metka, u trenutku kada je Savo izišao iz brijačnice na Peristilu. Kad je Savo pao, on je pokušao bježati Ulicom sv. Ivana prema Krešimirovoj. Kod današnje prodavaonice Borova, tada Bate, zaustavila ga je i uhapsila grupa talijanskih vojnika. Prilikom bježanja on je jednog vojnika ubio, a drugog ranio.

Pošto je izvršio akciju, Čerina se nije pridržavao dogovorenog plana. Bilo je, naime, dogovoreno da poslije akcije uđe u hodnik jedne obližnje kuće, pa da se preko krovova drugih kuća prebaci u drugi kraj grada i tako zametne svaki trag.

Svi pokušaji Talijana da spase Sava[7] ostali su uzaludni. Ni liječnik specijalist iz Milana, koji je hitno dovezen avionom, nije mu mogao pomoći. Savo je nakon 36 dana podlegao ranama. Dvojica fašista koji su s njim ranjeni također su umrli Zbog atentata na Sava bilo je uhapšeno 14 omladinaca i mnogo članova Čerinine rodbine. Poslije Savine smrti Talijani su Čerinu i omladinca Dolcija odveli iz zatvora i strijeljali na groblju, a dvojicu omladinaca ubili su na ulici. Nakon akcije na Sava, karabinjerski narednik De Luci, koji je sudjelovao u ubojstvu I. Lučića-Lavčevića, da bi izbjegao osveti tražio je da bude premješten na Hvar. Tamo su ga dva borca Hvarske partizanske čete usred grada likvidirala.

Gizdić, 1943., 102.

BRAĆA DUMIČIĆ

Ljubo Dumičić-Ljubić

Pogibija komandanta. Ljubo Dumičić-Ljubić

U obitelji pok. Petra Dumičića (umro je 1931. g.) i Ane bilo je šest sinova…

Bio je početak godine 1942. kada su već bile izvršene pripreme za okupljanje boraca Prvog mosorskog odreda. Braća se okupila da zajednički večeraju, jer ipak rat je, žrtava će biti. Majka Ana znala je kamo joj se sinovi spremaju.

»Vidim, spremate nešto… Krijete od mene. Ja to ipak znam. Slušajte dico, ja vas ne šaljem, ali kad već idete, nemojte osramotit rod…«

Bio je to posljednji zajednički obrok braće.

U proljeće 1942. brat Vinko i Kajo Gizdić odlazeći u Liku, na partijski kurs, poginuše obojica kod Lapca. Vinko je prva žrtva od hrabre braće Dumičića.

U toku Četvrte neprijateljske ofenzive, kada je Treća dalmatinska brigada u sastavu svoje Devete dalmatinske divizije preuzela brigu za ranjenike Centralne bolnice, Dušanov bataljon je, kao i u mnogo ranijih borbi, bio primjeran. Na bespućima Prenja, komandant Dušan zamijenio je pod nosilima iznemoglog druga. Bilo je to 18./19. ožujka 1943. Na tom zadatku neprijateljska topovska granata udarila je u leđa Dušana Dumičića. Tako je pao i drugi od braće.

Na Mosoru, u tehničkoj radionici, izrađene su ručne bombe od vodovodnih cijevi. 22. travnja 1943. komandant Mosorskog odreda, Ljubo Dumičić, preuzeo je na sebe da prvi isproba izrađenu bombu. Umjesto oduševljenja, užas, bomba mu je eksplodirala u ruci. Živ je, a krv mu šiklja iz mnoštva rana. Desna ruka mu je raznesena, noga grozno iznakažena… Bolničari su napravili što su znali i umjeli. Stanje bolesnika je sve teže. Drugog dana iz Splita dolazi dr. Vanja Tommaseo. Rane su se upalile. Dr. Tommaseo pristupio je operaciji bez narkoze. Steriliziranom običnom pilom za željezo otpilio je desnu nogu, a zatim i ruku. Ljubu je oblio znoj ali jauka pustio nije… Ipak, petog dana nakon udesa, ugasi se život trećeg brata, Ljube Dumičića, neustrašivog komandanta.

Ljubo Dumičić rođen je 7. siječnja 1920. g. u Podstrani, poljoprivrednik. Član KP-a postao je 1940. Osniva partijsku ćeliju u selu i dva aktiva skojevaca. Nakon okupacije zemlje ne odaziva se pozivu za vojsku NDH, već prelazi u ilegalnost. Jedan je od osnivača Mosorske partizanske čete u koju je i sam stupio s 15 omladinaca u veljači 1942. Kasnije je bio i komandir čete.

Istakao se u srpnju 1942., kada je sa svojom jedinicom branio položaj Rupotine-Solin i u trodnevnim borbama sa svojih 76 boraca zaustavio planirani prodor Talijana iz Splita preko Sinja ka Livnu. U listopadu rukovodi napadom na ustaše u selu Kučićima. Izlažući opasnosti vlastiti život, uspijeva izvući ranjenog borca s vatrene linije 4. prosinca, kao komandant Mosorskog bataljona, te uz suradnju s 3. bataljonom 3. dalmatinske brigade iz zasjede napada kod Podstrane talijansku kolonu. Tada su uništena dva neprijateljska kamiona, a poginula su 42 vojnika i dva oficira.

Krajem ožujka 1943. predviđen je za komandanta Cetinskog partizanskog odreda, u čemu ga je spriječila smrt. Za narodnog heroja Jugoslavije proglašen je 1953. godine.

Ivan Javorčić, Poruka borca, svibanj 1973., i Narodni heroji Jugoslavije

Marasović je bio jedan od najistaknutijih rukovodilaca NOP-a u Splitu

Ante Marasović – Mirko. Marasović je bio jedan od najistaknutijih rukovodilaca NOP-a u Splitu

ANTE MARASOVIĆ - MIRKO

Ante Marasović-Mirko rodio se 17. lipnja 1912. u Drnišu. Član KP Jugoslavije postao je u Bijeljini, a po dolasku u Beograd odmah se uključio u organizirani partijski rad. U Beogradu ostaje do napada fašističkih sila na Jugoslaviju. U tim odsudnim danima već u svibnju 1941. dolazi na partijski rad u Split. U Splitu odmah preuzima organizaciju i rad partijske tehnike i na tom poslu postaje gotovo nezamjenjiv. Pored ostaloga, bio je odgovoran za organiziranje izrade krivotvorenih legitimacija i drugih dokumenata, propusnica i sl. Zahvaljujući tome što je na legitimacijama vješto imitirao potpis splitskog prefekta Zerbina, mnogi drugovi su bili spašeni. Marasović je u Splitu radio i na organizaciji obavještajne službe. Za kratko vrijeme je uspio dobro i svestrano razviti obavještajni rad..

Krajem 1942. Marasović je postao član Plenuma, a nešto kasnije i Biroa Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju. Kada je PK KPH za Dalmaciju u svibnju 1942. preselio iz Splita na Dinaru, Marasović je, od tada pa do kapitulacije Italije, postao duša NOP-a u Splitu. Često je odlazio po određenim zadacima i na oslobođeni teritorij. Kada se spremao da na poziv PK KPH za Dalmaciju ode s Brača u Livno, poginuo je u nesreći hidroaviona u Bolu 17. listopada 1943. godine.

Tako je na tragičan način prekinut život istaknutog revolucionara.* Marasović je bio jedan od najznačajnijih rukovodilaca Partije i revolucije u Splitu i Dalmaciji.

Tatjana Kovač, Mijo Vojnović, U spomen revolucije, Split, 1975., 44.

* Bista Ante Marasovića Mirka postavljena je na Šetačištu Bačvice (ranije Šetalište 1. maja) u Splitu

ANTE BILOBRK - ŽILA

Nije htio živ u ruke neprijatelju

Ante Bilobrk - Žila. Nije htio živ u ruke neprijatelju

Ante Bilobrk rođen je 8. travnja 1919. godine u Brštanovu kod Splita. U Splitu izučava bojadisarski zanat i zapošljava se u splitskom Brodogradilištu, gdje je 1940. primljen u članstvo KP-a. Nakon kapitulacije Jugoslavije Talijani ga hapse, ali poslije kraćeg vremena uspio im je pobjeći. Vraća se u rodno mjesto gdje organizira grupu aktivista i ilegalno održava sastanke po okolnim selima. Prebacuje na Dinaru nekoliko skupina omladinaca u partizanske jedinice. Početkom rujna i sam stupa u Dinarsku četu. Nakon kraćeg vremena postavljen je za komesara u Svilajsko-mosećkoj četi. U lipnju 1942. postaje član komiteta KP za Solin, a u rujnu, prilikom formiranja Mosećkog bataljona, postaje njegov komesar.

Ističe se hrabrošću i uspješnim rukovođenjem u akcijama protiv Talijana i ustaša. Kada je formirana 3. dalmatinska brigada, 12. studenoga 1942., postavljen je za komesara njenog 3. bataljona. U siječnju 1943. izabran je za člana Zemaljskog odbora SKOJ-a za Hrvatsku.

U ožujku i travnju 1943. ističe se velikom hrabrošću pri nošenju i spašavanju ranjenika na planini Čvrsnici, a kasnije i kod prijenosa ranjenika preko Neretve. U lipnju 1943., u vrijeme pete ofenzive, pokazuje veliku hrabrost pri proboju neprijateljskog obruča na Zelengori. Postavljen je za komesara čete u 1. proleterskoj brigadi te istog mjeseca, lipnja 1943., juriša na neprijateljsko uporište u Vlasenici na čelu svoje čete i biva teško ranjen ali je ostao na položaju i nastavio se boriti. Kada su ga neprijateljski vojnici pokušali živog uhvatiti, posljednjim metkom koji je imao u revolveru dokončava život da ne bi živ pao u ruke neprijatelja.

Za narodnog heroja proglašen je 27. studenoga 1953. godine.

Narodni heroji Jugoslavije, ulomak

DRAGO MARKOVIĆ

JUNAK SA SUTJESKE

Drago Marković rođen je 5. studenoga 1901. u Kučinama. U tvornici cementa u Solinu, gdje je bio zaposlen, primljen je u članstvo KP. Hapšen je i tučen, a na policijskom saslušanju, ne odavajući drugove, rekao je: »Nije važno tko sam, dosta je da znate da sam komunist!«. U travnju 1941. sudjeluje u pripremama za ustanak, radi na prikupljanju oružja, učestvuje u raznim akcijama protiv talijanskih okupatora ističući se naročito u diverzijama na željezničkoj pruzi Split – Klis kod Mravinaca.

U Prvom splitskom odredu postavljen je za komandanta voda. Kada je odred u Košutama opkoljen i razbijen, s nekoliko boraca uspio se probiti iz obruča.

U ožujku 1942. borac je Mosorskog partizanskog odreda. Krajem lipnja 1942. na Kozjaku vodi partizane na juriš protiv Talijana i četnika, kada je zarobljeno 17 neprijateljskih vojnika. Iako ranjen, nije želio napustiti položaj. Prilikom formiranja 2. dalmatinske brigade postavljen je za zamjenika komesara čete.

U vrijeme bitke na Neretvi, bitke za ranjenike, 6/7 ožujka 1943., prvi prolazi preko porušenog mosta kada su na lijevoj strani rijeke razbijeni četnici. Time je stvoren mostobran i omogućeno prebacivanje ranjenika preko u južnu Hercegovinu.

Za vrijeme bitke na Sutjesci, na Gornjim Barama, sa svojom četom brani najteži dio položaja. Tri dana i tri noći odbijali su jedan za drugim napade nadmoćnih njemačkih snaga i neprijatelj nije prošao u dolinu Sutjeske. Trećeg dana borbe teško je ranjen. Iako na izmaku snaga, jedva su ga odvojili od čete i uputili u previjalište.

Poginuo je 17. srpnja 1943., kada su Nijemci i ustaše napali partizansku bolnicu u Šekovićima gdje se oporavljao. Dragina su dva brata poginula u NOB-u kao prvoborci, a otac Dragutin i treći brat strijeljani su od talijanskih okupatora.

Za narodnog heroja proglašen je 27. studenoga 1953. godine.

Zbornik narodnih heroja, 475.

dr. Izidor Perera-Matić

dr. IZIDOR PERERA-MATIĆ

IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI

Izidor Perera-Matić, rođen 2. srpnja 1912. g. u Veloj Luci, završio je u Splitu klasičnu gimnaziju, nakon čega je redovno završio medicinski fakultet. Nakon završenog vojnog roka, 1937. g., dobiva mjesto općinskog liječnika u Obrovcu, zatim ga premještaju u Livno, a odatle u Prozor, pa Duvno … Zadnja služba mu je bila u Posušju kod Mostara. Uspostavljena ustaška vlast 1941. g. kao Židova ga zatvara zajedno s ocem. Životni poziv ga je spasio, ali on odmah noć nakon izlaska iz zatvora, u lipnju 1941. g., seli s roditeljima u Split.

U travnju 1942. g. odlazi u partizane na Dinaru, gdje se po njegovom dolasku formira prva partizanska ambulanta kao prva organizirana jedinica vojnog saniteta u Dalmaciji. Ambulanta je radila za potrebe partizana i naroda, a imala je kapacitet od petnaest improviziranih ležaja.

Teške su tada bile prilike na Vještić gori. S nepokretnim ranjenicima u stajama, bez stručne i upućene pomoći, bez sanitetskog materijala … okruženi neprijateljima. Ali dr. Izidor radi danonoćno, snalazeći se u spašavanju života svojih drugova. Kasnije se to stanje nešto popravilo, stiglo je nešto sanitetskog materijala iz okupiranih gradova, naročito iz Splita. Počeo je postepeno osposobljavati i sanitetski kadar … Doktor Perera postavljen je za referenta saniteta IV. operativne zone i rukovodi bolnicom u Glamoču. Lipnja 1942. g. evakuirana je ambulanta s ranjenicima u Sajkoviće, a u kolovozu rasformirana i prebačena u Livanjsku bolnicu, koju je osobno organizirao dr. Izidor.

U toku Četvrte neprijateljske ofenzive (veljača-ožujak 1943. g.) nalazi se na dužnosti referenta saniteta Pete crnogorske proleterske brigade. U bitki za ranjenike razbolio se od tifusa, ali tri dana poslije temperature nastavlja raditi s istom upornošću, iako je bio iscrpljen…

U Petoj ofenzivi (svibanj–lipanj 1943. g.), u bitki na Sutjesci, ranjen je u nogu kod Miljevine. Kad su se partizani povukli, uspio se popeti na jedno drvo i tu ostao do mraka. Naredni dan se vukao sam, ležao je na goloj zemlji i hranio se korom sa stabla. Naišao je na neku manju pećinu u koju se smjestio. U pećini je curila voda kap po kap i time je gasio žeđ. Rana mu se počela gnojiti. Nije se usudio približiti selu, jer je izdaleka gledao kako se likvidira zaostale partizane. Izdržao je tako dvadesetak dana, a onda je naišla neka krajiška jedinica koja ga je izvukla iz bezizlazne situacije.

Vraća se u Dalmaciju, gdje ponovno postaje referent saniteta IV. operativne zone. U listopadu 1943. g. formira se VIII. dalmatinski korpus i on je postavljen za referenta korpusnog saniteta. Pokreće i Medicinski glasnik, prvi sanitetski list u korpusu. Svjestan posljedica pjegavog tifusa, povezuje higijensku službu u vojsci s onom u pozadini.

Dana 18. siječnja 1944. g. podnosi referat na savjetovanju vojnih liječnika na Visu, a sedam dana kasnije pogiba u zaseoku Nadgradina ispod Vrdova. To je bilo 24. siječnja, kad je išao iz Vagnja u inspekciju 20. divizije koja se nalazila u Biteliću. Dok se penjao uz brdo, granata ga je pogodila u glavu i otkinula mu obje noge. S njime je poginula i bolničarka Gorka Katalinić …

Rade Bulajić, izvod, Poruka borca, siječanj 1974. g.

Borac a bez ispaljenog metka

Božo Mihaljević. Borac a bez ispaljenog metka

BOŽO MIHALJEVIĆ

JUNAK, A BEZ ISPALJENOG METKA

Punkt za prebacivanje ilegalaca i kurira iz Splita preko Stinica bio je najsigurniji tokom NOB-a i održao se radeći neprekidno. Na stotine ilegalaca, ranjenika, rukovodilaca, kurira i drugih, koji su žurili izaći iz okupiranog Splita da se što prije i što sigurnije uhvate pravog puta prema Mosoru ili Kozjaku, kao i oni koji su hitali suprotnim smjerom, prošli su kroz ovaj punkt. Jedan od najzaslužnijih za to bio je »seljak s mora« – kako se konspirativno zvao Božo Mihaljević tokom rata.

Božo Mihaljević rođen je 1913. g. u livanjskom selu Žabljaku. Nakon 1. svjetskog rata ostaje siroče i kao mladić potraži sreću u dalekom Splitu gdje je počeo služiti kod Vicka Tudora. Kasnije je uspio kupiti dvije krave, a gazda mu je unajmio pašnjak i još nekoliko svojih krava da se brine o njima, čuva ih i muze. Stinice su tada bile daleko od grada gdje je na miru, radom, zarađivao svoj kruh svagdašnji.

Onda je došao rat, Talijani, i sazrijevalo je saznanje da se ništa samo od sebe, ni po sebi, nije dogodilo niti će se dogoditi. Ilegalno rukovodstvo NOP-a grada odredilo je nekoliko mjesta preko kojih se, uz osiguranje, moglo izaći iz grada ili ući u njega. Jedan od njih bio je tu, na Stinicama, barkom se trebalo prebaciti do Vranjica, a odatle preko Zaljeva sv. Kaje ili desno, preko Mravinaca pa dalje.

Božo je vrlo brzo primijetio kako se, uglavnom pod zaštitom mraka ili pred svitanje, spuštaju grupice ljudi prema moru, skrivaju se i zatim preko veze odlaze. Jedne noći priđe tim ljudima, koje je već iz viđenja prepoznavao, i reče: »Ne plašite se mene, ne skrivajte se, mislim da znam tko ste i želim vam pomoći…«. Nakon nekoliko dana stigla mu je obavijest – Provjeren si, primamo te! Od tada je bio »seljak s mora«, poznat samo nekolicini splitskih ilegalaca i onom drugom koji je i dalje, svake noći, veslao s vranjičke strane dovde. On je bio »Lav« i ništa više o njemu Božo nije smio znati.

Tako je počelo … Prolazili su ovdje po dvojica ili trojica, ali i po petnaestak ljudi dnevno. On ih je sačekivao i vodio dalje do stijene koju su zvali podmornica, tu ih skrivao do dolaska veze iz Vranjica. Zatim se vraćao i brisao tragove, dizao pogaženu travu … Često mu je dolazio sa zadacima Oto Ševeljević, a još češće Nevenka Vuković. Nakon nekog vremena uključio se u rad partijske organizacije. Neki ljudi, koji su znali za punkt u Stinicama, dospjeli su u ruke talijanskih dželata, i njihovo priznanje stajalo bi glave i Bože Mihaljevića. To se nije dogodilo i on je nastavljao svoj rad sve do pada Italije.

Dolaze Nijemci … Po odluci rukovodstva NOP-a Božo ne odlazi u partizane, ostaje na punktu i u mnogo težim uvjetima nastavlja svoj opasan rad … Nijemci su neusporedivo češće i brižljivije kontrolirali ovaj teren, ali punkt ne samo da nije ugašen, već je radio i dalje nesmanjenim tempom. Talijani mu nikada nisu pretresali kuću, nisu stigli ili se nisu sjetili, a Nijemci skoro svaki dan. Upadnu, postave mitraljez pred vratima, a onda počnu preturati svaku stvar i ispitivati. Deru se na ženu, sumnjaju … i tako do oslobođenja Splita. Božo nije ispalio ni jedan metak, ali je, vječito s glavom u torbi, pridonio koliko i drugi ratnici našeg NOB-a.

Prema Radovanu Kovačeviću, Poruka borca, 26. listopada 1979.

ALUJEVIĆ VINKO

RAFAL U MRTVOJ TIŠINI

Ispred cijevi mitraljeza

Vinko Alujević Ispred cijevi mitraljeza

»Kako se zoveš?«, iz bunila me prenu ljudeskara. On me pita za ime, a ja ga gotovo i ne znam. Pouzdano znam samo da sam partizan, da sam sada u logoru Sajmište kod Beograda…

Opet sam Alujević Vinko iz rodnog mi grada pod Marjanom. Skojevac sam iz Varoša. … Kakvi su to bili dani – puni opasnosti, ali i puni našeg mladenačkog i borbenog žara. Talijanski fašisti su provodili teror. Ja sam morao napustiti Split i otići u jedinicu. Šesta je ofenziva. Mi smo u Gatima. Točno je 6. studenoga 1943. godine. Moja je jedinica dobila zadatak štititi odstupnicu našima koji se trebaju povući u pravcu Mosora. Eksplozija. Padam u nesvijest. Pronašli su me i vezali … Drug desno od mene mi šapne: »Vinko, pa ti si osijedio…«.

Naš »komandant« upita tko je od nas partizan. Ima nas osmero. Narediše nam da se sagnemo naprijed opruženim nogama i da se ispruženim rukama podupremo o zemlju. Napravili smo »most«. Udarac za udarcem po kostima … Još ranije sam ostao bez sedam rebara, sa slomljenim zubima, slomljenom desnom rukom, izbijenim bubrezima, a ove najnovije povrede su me dovele do kraja izdržljivosti. Nevjerojatno koliko čovjek može izdržati…

Negdje tamo iza Zemuna naišao je njemački vlak na minu. Nijemci odluče odabrati iz našeg logora taoce, njih 500, za strijeljanje. Postrojili su nas u redove po pet. Bilo nas je, kažu, oko 16.000.

Tamo negdje, meni s lijeve strane, otpočne brojenje: pet … deset … petnaest … sto … sto trideset … dvjesto petnaest … Jedna se ruka spusti između mene i mog lijevog susjeda, dvjesto pedeset…

Ne znam što je ova ruka htjela time, ali su ruku popratile riječi: »Nalijevo – naprijed marš – stoj – nadesno – naprijed marš – stoj – nalijevo krug…«. Ja se nisam pokrenuo. Nisam ni trepnuo. … Tamo, ispred cijevi mitraljeza, postrojeno je 250 naših drugova – onih odbrojenih. Nisu daleko od nas.

Bezizražajno promatramo naše drugove preko puta nas. I oni bezizražajno promatraju nas … Oprostite drugovi, što smo mi ovdje, a vi tamo. Oni kao da nam nijemim pogledom uzvraćaju: Ama, o čemu vi to drugovi … Vi ili mi – sve je to isto … Zaista, tako je.

Rafal…

Kako li ga je jezivo čuti u ovoj mrtvoj tišini! Kako li se on dugo čuje! U beskonačnost. Tišina … Ova tišina je još jezovitija. Možda i ona sama odaje na ovaj način pijetet našoj 250-orici.

»U paviljon – maršššš…«

Jerolim Bulić, Poruka borca, svibanj 1969.

NIVES OZRETIĆ

POSLJEDNJE PISMO

Mlada i krhka u partizane je otišla s nepunih 16 godina

Nives Ozretić. Mlada i krhka u partizane je otišla s nepunih 16 godina

U mom gradu ima mnogo djevojačkog smijeha, prosutog na suncu, u čavrljanju, pod palmama, lepršavih kretnji. Ulice moga grada bliješte od smijeha i svijetlo je u njima, a kapci ne mogu sakriti poglede što lebde modrinom najdraže uvale i dalekim vidicima. Poznam sramežljivost, treperenje prstiju i rumen lica. Znam za vrisku djece i momačko očijukanje.

Ali poznavao sam djevojke što su osmijehe dijelile zelenim uniformama da prođu blokadu, ruke što stišću drške pištolja da za krv odgovore krvlju; nježne grudi, koje su tek nadigle tanku bijelu bluzicu, ali u tim grudima je srce, srce borca…

Nekad su živjele ovdje među nama, išle s nama u školu, svojim prstima doticale tipke klavira (koji je sada zauvijek zatvoren) , radovale se i prosipale smijeh pod palmama.

Neke su otišle i vratile se s lovorom na glavi, neke su poginule, i za grob im se ne zna. A ovdje su živjele, smijale se i radovale, trčale su ovim našim ulicama , nosile letke i pisma, previjale ranjenike, borile se i poginule negdje ili nestale… za ofenzive.

Mlada i krhka Nives Ozretić, koja je u partizane otišla s 15 i po godina u tankim svilenim čarapama, vesela s budućnošću u grudima; evo što je napisala svojim roditeljima prije odlaska. To pismo je sve što je ostalo od jedne djevojačke ljubavi, jedne radosti, jednog ushita i mladosti.

Dragi roditelji!

Otišla sam možda da se nikad više i ne vratim. Čovjek nikad ne zna što će mu pružiti budućnost i donijeti život.

Možda je i bilo nemilosrdno, ali se zovem Partizan. Čovjek pun zdravlja i snage kao ja, još k tome pun poleta, ne može sve ovo promatrati mirne duše. Otišla sam, jer je moj duh borben, i jer braća u borbi trebaju svakoga. Htjela bih, da nisam na odmet, već naprotiv od velike koristi, ali ne znam da li ću u tome uspjeti.

Ne osuđujte me što sam otišla ne obazirući se na posljedice koje bi Vas mogle zadesiti po mom odlasku. Val herojstva i samoprijegora, koji je zahvatio svu omladinu, zahvatio je i mene. Oprostite za bol i strahovanje koje Vam zadajem, a sva ova borba je zato da ne bi buduće majke morale doživjeti isto što i današnje.

Budite jaki, imam predosjećaj da će sve biti dobro. Ugledajte se u roditelje čiji sinovi i kćerke ginu i prolijevaju krv za budući naraštaj, a ipak su jaki i puni samopouzdanja.

Znam unaprijed za sve ovo, ali neko mora biti odvažan i hladnokrvan, češće i bezosjećajan.

Vaša Nives

Mirko Prelas, Vidik, broj 6, 1955.

VLADO BAGAT

Vlado Bagat

Andrija Krstulović: Vlado Bagat

Rođen je 22. listopada 1915. g. u Splitu. U članstvo KPH primljen je 1939. Neposredno pred rat policija ga hapsi i zajedno s grupom Splićana sprovodi na robiju u Lepoglavu, gdje je zlostavljan i mučen. Zbog malaksalosti i iznurenosti pušten je iz zatvora jer se očekivalo da će uskoro umrijeti. Nakon oporavka prikuplja s drugovima oružje i učestvuje u vršenju priprema za oružani ustanak. U kolovozu 1941. uključuje se u udarne grupe i sudjeluje u nizu bombaških akcija u gradu.

U jesen 1941. napušta Split i odlazi u partizane, na Kamešnicu i Dinaru. U lipnju 1942. postaje politički komesar odreda. Krajem 1942. g. upućen je u Komandu splitskog područja, u Dalmatinsku zagoru. U veljači 1943. g., kada je 9. divizija napustila Dalmaciju i kada je u Dalmaciji ostalo svega 700 boraca, vrši značajnu ulogu u organiziranju novih partizanskih odreda: Splitskog, Cetinskog i Biokovskog.

Poslije kapitulacije Italije sudjelovao je u osnivanju Mornarice NOVJ i biva postavljen za komesara 4. pomorskog obalskog sektora. Pod pritiskom Nijemaca prebacuje borce 1. i 13. dalmatinske brigade na Vis, a do kraja godine na desetine tisuća osoba u dalmatinskom zbjegu i ranjenike prebacuje na Vis i kasnije u Italiju.

Krajem travnja 1944. upućen je na otok Krk da pomogne u organiziranju i učvršćivanju tamošnjeg 2. obalskog sektora. Vraćajući se s Krka 31. svibnja, a ne znajući da su se Nijemci te noći iskrcali na otok Olib, upada u zasjedu, te je posada čamca od tri mornara prvim rafalima Nijemaca pobijena. Videći neizbježnu smrt, hrabro i prkosno se borio do posljednjeg metka. Pogođen od njemačkog rafala, pao je na palubu i dalje pružajući otpor sve dok nije izdahnuo.

Za narodnog heroja proglašen je 10. rujna 1948. g., kao prvi iz sastava Mornarice NOVJ.

T. Kovač, M. Vojnović, U spomen revoluciji, Split, 1976., str. 25., Poruka borca, 1. svibnja 1984. g.

NENAD RAVLIĆ

Nenad Ravlić

Kosta Angeli Radovani: Nenad Ravlić

Nenad se kao đak sedmog razreda Muške realne gimnazije 1941. odmah uključuje u ilegalnu borbu protiv okupatora. Tada je postao i član SKOJ-a. Sudjeluje u raznim akcijama i diverzijama po gradu. Kada su fašisti hapsili neke njegove drugove koji su rukovodili omladinskim akcijama u školi, on ih zamjenjuje, a uskoro postaje i rukovodilac srednjoškolskog omladinskog aktiva. Početkom 1943. Gimnazija je jednog dana osvanula puna letaka antifašističkog sadržaja s pozivom omladini da stupi u borbu protiv okupatora. Za tu akciju bio je optužen Nenad Ravlić, ali kako fašisti nisu imali čvrstih dokaza, samo su ga istjerali iz škole. Nakon toga počeli su ga slijediti agenti talijanske policije, pa se morao povući u strogu ilegalnost. Kada su progoni postani učestali, napustio je Split i otišao u svibnju 1943. godine u partizane.

Na oslobođenom i poluoslobođenom području trogirske Zagore vršio je najprije dužnost terenskog političkog radnika, a zatim je postavljen za političkog komesara Šibensko-trogirskog partizanskog odreda. U jesen 1943. Nenad je bio ranjen, zbog čega je prebačen u Italiju na liječenje. Tražio je da ga se vrati u jedinicu, da nastavi borbu, što mu je i udovoljeno.

Kako je Šibensko-trogirski odred bio stalna opasnost za neprijatelja, to su ga Nijemci u više navrata pokušavali uništiti, ali im to nije polazilo za rukom. Noću, 4. srpnja 1944., Nijemci su opkolili selo Kotelje u kojem se nalazio Štab Odreda s tridesetak boraca. Sljedećeg dana u zoru komesar Ravlić naredio je borcima da se povlače, dok im je on sam štitio odstupnicu. U borbi je bio teško ranjen. Kada je potrošio sve metke, razbio je svoj puškomitraljez, istrgao s odijela oznake političkog komesara i sakrio ih, kako neprijatelj ne bi saznao koga je ubio. Da ne padne živ u ruke nacista, posljednji metak iz svog pištolja ispalio je sebi u potiljak.

Mladi komesar Nenad Ravlić herojski je pao, bilo mu je tek 20 godina.*

T. Kovač i M. Vojnović, U spomen revoluciji, Split, 1976., str. 50.

* Javni spomen na rodoljuba Nenada Ravlića čuvao se u Splitu do 1990. u imenu jedne osmogodišnje škole

GRGO-ČAVKA BENIĆ i RUŽA NOVAK

SMRT KOJA JE POZIVALA NA BORBU

Smrt na vješalima

Grgo Čavka. Smrt na vješalima

Sekretar Općinskog komiteta SKOJ-a Donjih Kaštela, Grgo-Čavka Benić, proveo je svoje posljednje dane u zatvoru Riviera, svjestan da su mu dani odbrojani. U istom zatvoru bila je i Ruža Novak, skojevka čijeg su oca Ivana ubili talijanski fašisti krajem 1942. g. u vlastitom vinogradu na zemlji Kljukači. Mrtvog su ga prenijeli na prugu, namještali kao da je ruši i tako ga fotografirali.

Grgo i Ruža doživljavali su u zatvoru strašne tjelesne i duševne muke za svih petnaestak mučeničkih dana. Znali su sve punktove za sastajališta po kaštelanskom polju i Kozjaku, održavali su sastanke pored »bandera-zemunica«, znali za staze terenaca, za skloništa ilegalaca i partizana, za lozinke, znali su za cijeli ilegalni život, rad i svijet. Ali njihova šutnja bila je čvrsta kao čelik.

Ustaše su ih petog srpnja 1944. prebacili u Kaštel Sućurac. Tih su dana partizanski diverzanti minirali cestu na Brižinama i tako digli u zrak okupatorski automobil. Devetog srpnja Nijemci provode raciju u Kaštel Sućurcu, i kada su rodoljube Petra Keru i Josipa Ojdanića pustili iz zatvora, dok su se oni udaljavali, Nijemci su ih strijeljali s leđa.

U noći, između osmog i devetog srpnja, ustaše i Nijemci vode Grgu i Ružu prema Brižinama (kod današnje željezare). Na putu u smrt, opet između pušaka, bajuneta, automata i sluga fašističkog okupatora, Grgo je zapjevao pjesmu naših logoraša:

Sred pušaka bajuneta
straže oko nas…

Ustaše i Nijemci su se razdvojili u dvije grupe. Svaka je išla svom telegrafskom stupu. Jedni su vodili Grgu, drugi Ružu. Jedan je ustaša zavukao ruku i strgnuo dio rublja s Ruže da bi izvukao lastik i njime joj zavezao ruke na leđa. Kundaci su udarali po mladim tijelima, krvnici su bili sve razjareniji.

Dok su ustaše pripremali omču za Ružu, ona je skinula ručni sat i pružila ga jednom od njih, rekavši:

– Evo, ovaj sat predajte mojoj sestri Mariji, za uspomenu.

– Evo i tebi odlikovanje, zaslužila si, drugarice – s puno sarkazma reče jedan od njih i prebaci preko prsiju Ruži uzicu na kojoj je visjela tabla s velikim slovima:

»OVAKO ZAVRŠAVA LJUBAV ZA KOMUNIZAM«.

Njihova odjeća na visećim njihajućim tijelima i kose lepršale su tri dana i tri noći na povjetarcu s brda i mora. Tako je glasilo ustaško naređenje.

Poslije teško dobivene dozvole u Kaštel Novom, krenulo se karima u Kaštel Sućurac, skinuta su tijela obješenih i krenuo je Fabijan Jurčev s još jednim seljaninom kaštelanskom cestom prema Kaštel Novom. Pratio ih je ustaša na bicikli.

Prolazeći tako, Kaštelani, omladina, žene, prekrivali su buketima svježeg cvijeća pokošenu mladost i može se reći da im je sprovod bio kroz sva Kaštela, od Brižina do groblja u Kaštel Novom. U Kaštel Lukšiću je, pored polaganja cvijeća, omladina i zapjevala partizansku pjesmu. To je bio sprovod koji je pozivao na borbu…

Ante Peran, Poruka borca, 10. rujna 1987. g.

SONJA BUĆAN

Noćas su ustaški krvoloci izvršili grozan zločin, objesili su tri partizana i našu dragu rodicu Sonju, mladu majku … Dijete se nije ni odbilo od majčine dojke kad je njezin muž morao pod ustaškim terorom pobjeći u partizane. Ona je s djetetom i svekrvom s velikim optimizmom svladavala sve teškoće života. Oduševljavala se partizanskom ideologijom u uvjerenju da je konačno otkrila Kristove nauke, i dok je s djetetom svake večeri molila se Bogu, bijaše sretna da se njezin muž i brat bore za jednakost svih ljudi na zemlji. U mjesnoj organizaciji AFŽ-a neumorno je radila i oduševljavala svoje drugarice za partizanski pokret. Solidno naobražena, intelektualka, naučila je više jezika, ali je ipak malo govorila a mnogo radila.

Kako je bila naivna, izgleda da je nasjela nekim ustaškim špijunima koji su joj se prikazivali kao partizani. Našla se neka zlobna duša, koja je Sonju prokazala ustaškim krvnicima. Mučili su je u zatvoru. Tko bi znao s kolikom mržnjom i podivljalom obijesti postupahu s njome ustaški krvnici, a naročito njihov mahniti šef Radoš, fratarski polupismeni gojenac, opterećen bosanskim predrasudama o inferiornosti žena, kad se namjerio na intelektualku, koja je po naobrazbi i po srcu bila daleko superiornija od njega, muškarca.

… Dovukli su ih noću, kao lešinari, u Bihaćku ulicu te ih povješali na električne stupove. Sonji su ukrali zlatni vjenčani prsten i još neke predmete, a kad su vratili posteljinu, njezin jastuk bijaše pun zgrušane krvi.

Tako je naša Sonja, u 23. godini života, mučenički ispustila svoju plemenitu dušu. Gledajući je obješenu na stupu sa spuštenim rukama i krvavih prstiju bez nokata, jer su ih krvnici izgulili, s poluotvorenim očima i ustima, i dobro nategnutom i nagnutom glavom, kao da u ekstazi svira violinu, čudio sam se divnom izražaju njenog lica. Kao da je svu dobrotu svoje plemenite duše i mladenačku ljepotu htjela u zadnjem času izraziti laganim pobjedničkim osmijehom.

Poklonio sam se pred tolikom ljepotom i otkrivene glave gledao obješenu moju malu Sonju sa zlatnim uvojcima.

»Bože, kako je lijepa ova mlada majka! – uzdisala je kraj mene neka postarija žena – i je li moguće da je svijet ovoliko ogrezao u zločin kad su nju objesili…«.

Vladimir Bego, dnevnik, 192.-194.

SILVIJE BOMBARDELLI

AVANGARDNI SKLADATELJ URONJEN U REVOLUCIJU

Silvije Bombardelli

Maestro. Silvije Bombardelli

Završivši studij, Silvije Bombardelli ostaje u Beogradu kao nastavnik u muzičkoj školi. Tada doživljava prvi jači udarac zbog svog naprednog opredjeljenja. Vlasti su zabranile izvođenje simfonijske poeme Plameni vjetar, s antimilitarističkom porukom, recitativni kor je bio po tekstu Miroslava Krleže. Ni simfonijska suita Na Kuku jezeru nije bolje prošla … Bombardelli odlazi u Novi Sad i tamo osniva Operu. Dolaskom mađarskog okupatora morao je u roku od 24 sata napustiti Novi Sad i vraća se u svoj rodni Split. Tu se povezuje s grupom u kojoj su bili Vjekoslav Cvrlje i Marin Franičević. Dospijeva u zatvor, pušten je i opet zatvoren. Kada se opet dokopao slobode, traži da ide u partizane i u jesen 1942. stupa u partizanske jedinice.

U partizanima se sav predao kulturno-prosvjetnom radu. Umjetnički je rukovodilac agitaciono-propagandne grupe PK KPH za Dalmaciju. Uvježbava zborove, vodi žrnovničku muziku, komponira i sa sobom vuče dvije vreće notnog materijala i violinu. Sve to može trebati, tko zna gdje … Uz to on stražari, patrolira, ide na prve linije fronta, nosi razne terete.

Kao izrazita umjetnička ličnost postaje članom Kazališta narodnog oslobođenja Jugoslavije pri Vrhovnom štabu NOVJ i POJ-a, a od sredine 1943. g. rukovodilac je Vojne muzike II. proleterske divizije. S partizanskom muzikom kročio je bespućima, izdržao sva iskušenja, trpljenja i patnje. Nada je ipak bila jača od svega. »Prijeći sve to pješice noseći instrumente i arhiv (treba zamisliti bas-trombon kroz zelengorske šume ili npr. klarinet i veliki bubanj na Durmitoru), pomažući intendanturama, dajući osiguranje i stražu jedinicama koje su to trebale, pomažući u teškim trenucima bolnicama pri nošenju ranjenika, a u najkritičnijim momentima izlazeći na položaj – sve to nije bio samo »muzički posao«, ali je bio put i dio zadatka ove muzičke formacije« – zapisao je Bombardelli svoja sjećanja u knjizi Ekstempore.

U toj knjizi čitamo i ove zabilješke: »Počinje peta ofenziva. U Boanu (Crna Gora) muzika svira posljednji put … Pamtite li, drugovi, kako je Sutjeska one noći zlokobno šumila. Kako smo kroz Zelengoru zelenu grizli bukovu koru … Napokon Kladanj! Odmor, čiste se instrumenti i poslije dužeg vremena muzika opet svira … U Kolašinu dajemo priredbu. Drugovi su uzbuđeni. To im je prvi put da izlaze na pozornicu … Preturili smo teške, krvave godine. Naše more danas je opet naše. Dalmacija je oslobođena u kasnu jesen četrdeset i četvrte…«

Oslobođenje zemlje je ispunjenje nade. Došao je kraj mukama, patnjama, ubijanju. Nada je postala stvarnost. Život dobiva ljepše obrise. Silvije je u Splitu. Opet u žarištu kulturnih zbivanja…

Ivica Mlivončić, Poruka borca, siječanj 1976.

SKOJEVCI IZ JERINE ULICE

Jerina ulica počinje od sredine Šperuna a završava historijskom crkvicom sv. Nikole. To je mala i uska ulica … Formiranjem udarnih grupa i ovaj dio Varoša u srpnju 1941. dobiva takvu grupu. Rukovodilac grupe je Veljko Maskareli-Baul, a njegov zamjenik Ivo Kovačić, slastičar iz Jerine ulice. U grupu je ušlo sedam omladinaca iz Jerine ulice, svi članovi SKOJ-a.

Nakon brojnih akcija, u prosincu 1941. g. dolazi do provale ove udarne grupe kada je od 15 članova uhapšeno njih 13. U dva navrata izvedeni su pred fašistički Tribunale speciale. Prvoj grupi suđenje je održano 22. svibnja 1942. g. u Šibeniku i na smrt strijeljanjem osuđeni su iz udarne grupe: Ivo Kovačić, Duško Kažimir, Boško Puljas i Stjepan Polić, koji su taj dan i strijeljani. Na doživotnu robiju osuđen je Branko Aljinović.

Drugom dijelu grupe presude su izrečene u Splitu, pa su osuđeni na po 23 godine robije Zvonko Kovačić i Ante-Tonči Jelačić, a na zatvor »preodgajanja« Stanko Kovačić i Dušan Zmijalac.

Živote za slobodu iz Jerine ulice dali su ovi drugovi:

Ivo Kovačić, Marinov, 1921., slastičar, strijeljan 22. svibnja u Šibeniku;

Branko Aljinović, pok. Paške, 1923., zidar, napola živ spaljen u krematoriju logora u Dachau;

Ante-Tonči Jelačić, Fabjanov, 1923., kotlar, umoren i spaljen u krematoriju logora u Dachau;

Zvonko Kovačić, Filipov, 1921., obalac, poginuo u srpnju 1944. kod Vrlike;

Dušan Kovačić, Filipov, 1925., herikter, poginuo u lipnju 1943. na Sutjesci;

Ante-Tonči Boden, pok. Ivana, 1919., kondukter, poginuo 1944. u Livanjskom polju;

Jozo Kovačić, pok. Duje, 1907., bačvar, zarobljen kod Sinja i nakon mučenja ubijen u prosincu 1943.;

Vinko Jera Aljinović, Antin, 1911., brijač, nakon zvjerskog mučenja umoren glađu u logoru Stara Gradiška 1942. g. Uhapšen je 1940. g.

K.L., Poruka borca, prosinac 1982.

BEZIMENI JUNACI

U gradu podno Marjana na hiljade ljudi radilo je četiri godine da dočekaju konačno slobodu. Mnogo je bezimenih heroja, koji su u četverogodišnjem epu naše slobodarske borbe svojim djelima pomogli da se gradi naše ljepše sutra. Mnogo ih je i zaista je šteta što jedina uspomena na njih ostaje pričanje koje se postepeno smanjuje i gubi, mada kao cjelina neće nikad biti zaboravljeno.

Zar da izblijedi uspomena na starca koji je spasio mališana dok je pisao parole. Starca, koji je vidio kako je talijanski fašist zatekao na djelu dječaka koji piše parolu »Živio AVNOJ« i nije uspio ucrtati ono posljednje slovo J. Fašist je htio zgrabiti momčića. Starac zamahnu štapinom, zazvonila je lubanja, fašist se onesviješten protega po tlu, kraj važa s razlivenom crvenom bojom i ostavljenim pinelom. Dječak je pobjegao. Starac se mislio časak, uzeo zatim hladnokrvno pinel, umočio ga u razlivenu boju i dopisao ono J što je nedostajalo. I otišao, poštapajući se…

… ili ono o majci koja je znala da joj sin izjutra mora ići pisati parole. I izjutra, tek je svitalo, majka je ušla u sobu. Sin je slatko spavao. I bi joj žao da ga budi. Tiho je uzela pinel i boju i sama se iskrala iz kuće i ispisala nevještom drhtavom rukom po zidovima riječ i prijetnju naroda…

… ili o krčmaru koji je skrivao Nijemce, one koji su već vidjeli Hitlerov brodolom i u partizane htjeli pobjeći. O krčmaru koji je hladno, mirno, kad su ga gestapovci vodili, susjedu pokazao da ide na vješanje, a da mu ni bora na licu zadrhtala nije…

Ali, toliko je bilo tih bezimenih likova, toliko detalja, sjećanje na njih će izblijedjeti i mnogo drugo će nestati iz sjećanja, ali četverogodišnja borba, žrtve, stradanja Splićana ostat će u povijesti Splita zlatnim slovima zabilježeni i nikad zaboravljeni.

R. G., Slobodna Dalmacija, 26. listopada 1954.

PALMINA PIPLOVIĆ

PALA JE NA DOMAKU SLOBODE

Palmina Piplović

»Ubit će me. Znam.« Palmina Piplović

U starog Mile Piplovića bilo je osmero djece. Pet sinova i tri kćeri. Od petero braće četvorica su bili partizani, a sve tri sestre partizanke. U NOR-u su poginuli Špiro i Palmina.

Mira Podrug, udana Benzon, priča:

»Viđale smo se skoro svaki dan u ljeto 1944. g. sve do njenog udesa. Ja i ona smo bile na vezi u lancu od Splita do partizana, a primopredaju smo vršile kod centrale u Dujmovači. Tako je bilo i 7. listopada 1944. g. Vidim je, dolazi, a iza nje njemački oficir i vojnik s puškom. Zadrhtala sam, a Palmina se smiješi: Što ti je? Naši su, iako su Nijemci … Njemački oficir izvadi pištolj i pruži ga Palmini, valjda za uspomenu. Ona se vrati u Split, a ja po uobičajenim pravilima produžim dalje…

Već sam zagazila u Dvorine, malo polje ispred Majdana, kad iza mene puče puška. Oficir se previja u grčevima a vojnik hoće da puca i na mene. Bacim se na njega, udario me on, ali i ja njega, imala sam tada samo 16 godina, pao je i pokušam bježati … Čujem viku. To viče moja mater, dotrči odbornik Jozo Podrug, a njemački vojnik pobjegne u Solin … Tu je alarmirao svoje i trokolicom odjurio u Split, na Plokite, odakle se »uputio u partizane« … Za sve ovo Palmina nije znala, i baš kada je Marinu, svojoj vezi, podnosila izvještaj, zabruja trokolica i Palmina prepozna vojnika kojeg je predala Miri Podrug.

»Marine, bježi! Provala!«, uspjela je da kaže. Marin je pobjegao, a ona je uhvaćena. Odvedena je u njemački zatvor na Gripama. Tu su uspjele da je posjete Marta Erceg i Rina Piplović. Donijele su joj nešto hrane i vidjele je svu u modricama i na njoj pocijepanu odjeću…

»Tuku me. Od jučer poslije podne, i čitavu noć izmijenilo ih se preko dvadeset. Svi me tuku i traže da priznam … Ubit će te … Znam. Ali recite da Palmina zna umrijeti kao komunist. Ni riječi im nisam rekla … Rina, donesi mi bjankariju da se preobučem, jer, znaš, vidiš kakva sam … Gadovi! Ne mogu u smrt ovakva…«

10. listopada okupilo se nešto svijeta pred bolnicom i Marta u kamionu vidi Palminu i starog Zavorea, a uokolo kamiona čitav kordon vojnika. Marta iz daljine rukama pita: »Što je – kuda?« Palmina oborenog pogleda sliježe ramenima, a stari Zavoreo rukom čini ispod svog vrata: Objesit će nas.

Iz bolničkog zatvora izvode i brijača Fritza, trpaju i njega u kamion i zatim krenu prema Solinu. Marta i Rina susretnu Roka Dugopoljca s karom te krenu za kamionom … Sustigli su ih na Brdima gdje su se Nijemci zaustavili … Ponovno krenuše, sada prema Majdanu, i na predjelu Ljubinca kamion se zaustavi uz električni stup na kojem je već visjela omča. Dva Nijemca guraju Palminu, ona se opire. Udaraju je kundacima po glavi. Natiču joj omču, kamion krene … a uz stup se zanjiše tijelo mlade djevojke. To se ponovi sa Zavoreom i Fritzom…

Dva sljedeća dana dolazili su Marta, Rina i Ante da izvide situaciju i da sahrane pokojnike. Ali, tko da se usudi? Nijemci su još tu … U četvrtak, 12. listopada, ipak priđu leševima, skinu ih i sahrane odmah tu pored puta. Po želji stare Marice, ostrižu pletenice s »fjokićima« Palminine crne kose i predaju ih tužnoj majci…«

Tako je završila život Palmina Piplović,* mlada splitska radnica i komunistkinja. Pala je na domaku slobode za kojom je toliko žudila i žrtvovala najdragocjenije što se žrtvovati može.

Ivo Javorčić, Poruka borca, listopad 1974. g.

* Javni spomen na heroinu Palminu Piplović čuvao se u Splitu do 1990. godine imenom jednog dječjeg vrtića

TONKA PIPLOVIĆ

ŠJORA TONKA

Kako je majka desetero dice postala partizanka

Tonka Piplović. Kako je majka desetero dice postala partizanka

Obitelj Ante Piplovića, mesara, bila je brojna: on i žena mu šjora Tonka te desetero djece – najstariji sin Ivo i zatim devet kćeri: Anka, Dora, Davorka, Tatjana, Asja, Ajka, Nada, Tamara i Odesa. Treba reći nekoliko riječi o šjori Tonki, materi i partizanki, borcu – stopostotnom invalidu…

Kuća Piplovića, u Senjskoj ulici, jemala je dvor i u teme dvoru štalu - šupu. Tot se skrivalo oružje, letci, materijal, navraćali bi kuriri, sklanjali se ilegalci, održavali se sastanci, čak i Pokrajinskog komiteta. Jerbo bivša štala bila je rimodernana za aprofito tvornicu sapuna od loja koji se donosija iz Mitrovića macela. A tot je bilo sve – i prolazna kužina za ilegalce i udarnike i »sala« za konferencije, i polazište za izvršenje akcija i za odlazak u šumu. Sve do jednog dana…

Najprije je uhapšen otac Ante i fašisti su ga odveli na Lipare. Pa su poza temen zaredom hapšeni i ostali iz famije. Davorku bi, na primjer, fašistički Tribunale speciale u Šibeniku na »suđenju« Končaru i drugovima bija osudija na smrt da nije bila maloljetna, pa je tako fasovala »samo« 25 godina robije. A bila je tada curica od samo 14 - 15 godina, najmlađa na suđenju prid fašističkim sudom.

Ricinusovim uljem talijanska policija »počastila« je i Ivu, Anku, Doru…

A kada su uhapsili šjoru Tonku, i sparićali je za logor u Italiju, ča je bidna mater drugo mogla nego da pita da joj u pržun dovedu najmlaje dite – malu Odesu, koja je bila još na sisi. Tako su mater Tonka i mala Odesa partili u koncentracioni logor. Odesa je prohodala u logoru i propatila surovi život sužnja. Kad je pa fašizam u rujnu 1943., kada su logoraši tražili način kako da se domognu svoje domovine i stupe u partizanske redove, majka Tonka i njena, tada dvogodišnja Odesa, prokuburile su još jednu kalvariju. Tonka je svoje dite uzela u naručaj, izašla iz memljivih zatvorskih prostorija, zaobišla bodljikave žice i uputila se put doma … Ništa od pustih želja. Od nemila do nedraga, raspituj se, domišljaj se i za koru kruva i za ležaj i za informaciju … I jednega jutra, u nekom selu usrid Italije, puf – pred njemačku autokolonu. Biž, spašavaj se! U trku je bila ranjena ali svoju Odesu nije ispustila … Antifašisti Italije su joj pomogli. Zaličila je rane, došla u Bari kad je tamo već bila uspostavljena partizanska baza.

– Zdravo drugovi! Evo mene i moje Odese, upišite me u jedinicu…

I tako je Tonka postala borac Prve tenkovske brigade, došla na Vis i u listopadu 1944. u svoj oslobođeni Split. S materom je i mala Odesa dočekala slobodu. Vratili su se iz partizana Ivo, Anka, Dora, Davorka, Tatjana. Okupila se opet cila obitelj Ante Piplovića. Roditelji Ante i Tonka počeli su radit posal koji su i prije rata radili – u mesarnicu kod ribarnice.

Ivo Javorčić, Poruka borca, rujan 1987.

ANKA TUDOR

ANKA S MANUŠA

Anka je dobila zadatak stvarati skladišta hrane, oružja, sanitetskog materijala…

Anka Tudor. Anka je dobila zadatak stvarati skladišta hrane, oružja, sanitetskog materijala…

Zar je bilo moguće hraniti šestero gladnih dječjih usta i istovremeno najaktivnije sudjelovati u ilegalnom pokretu po kojem je Split bio poznat? »Moglo se, izdržalo se« – svjedoči Anka Tudor.

Anka Tudor je kao član Gradskog odbora AFŽ-a prikupljala hranu od gladnih Splićana za partizane. Svatko je dao koliko je mogao, većina je ostala bez grama brašna.

Tudorovi su živjeli na Manušu. Anka je dobila zadatak stvarati skladišta hrane, oružja, sanitetskog materijala:

»Na pet mjesta sam ih imala. Drugarice su donosile cokule, plahte, deke, odjeću … ali nitko to nije donosio na hrpu, odjednom. Vladala je stroga konspiracija, a bili smo besprijekorno organizirani tako da nas, u slučaju provale, što manje padne u ruke okupatora. Vladao je princip: tko donosi, ne zna za onoga tko odnosi…«.

Iz centralnog skladišta dobivala je naloge kome izdati robu i koliko. Tko je sjedio tamo, u rukovodstvu? Anka Tudor nije znala.

Djever Vjekoslav bio je u Mauthauzenu. Ankina braća u partizanima – Vinko je teško ranjen umro, Ivan poginuo u Bihaću, Petar, Marin, Jozo bili su blizu ali na teškim zadacima, na moru i po kršu – od Trogira do Dinare. I sestra Marija, udana Vlahović, bila je u partizanima. Njezino dvoje djece Anka je primila i brinula se o njima kao i o svojima. I nevista Tonka, Vinkova, poginula je u Sandžaku, a iza nje ostalo dvoje mališana. I oni teti na Manuš, a gdje bi?

Tako se u kući postolara Ive gojilo šestero djece. Od čega, kako? Postolar je morao raditi višestruko napornije, ali ne samo radi gladnih dječjih usta nego i za izdržavanje obitelji onih kolega iz zadruge koji su otišli u partizane. Takav je dogovor bio. Njegova zarada i zarada još dvojice majstora dijelila se tako na petnaest dila…

Drugi zadatak Anke Tudor bio je održavati vezu sa svim drugovima koji su se prijavili za odlazak u partizane.

»Ja sam im javljala: »Pripremite se, dolazi veza po vas da vas povede«. Mnogi me nisu poznavali, ali nitko me nije sumnjičavo gledao, jer su znali da do ovog susreta mora doći. Nitko od njih se nije predomislio. Svi su jedva čekali tren da odu iz okupiranog grada … Samo jedan je otkazao, u zadnji čas. Uplašio se, što li. Sve je to judski…«

Nakon stradanja Palmine Piplović Anki su drugovi odmah javili da pređe u ilegalnost. Ali ona je ovako rezonirala: »Živim na drugom kraju grada, nisu me do sada ščepali, neće ni sada!«

Nastavila je raditi istim tempom, sve do posljednjih dana listopada. »Očekivalo se oslobođenje grada. Sa svojom letećom četom, formiranom u Splitu, imala sam rajon za borbu od Pošte do zgrade banke na Rivi … U međuvremenu je trebalo prebaciti u partizane još jednu grupu ljudi, ali oslobodioci su bili brži…«.

Mnogi su je pitali kako se moglo uopće opstati i boriti se u ono vrijeme. Moglo se, ali za to je trebalo imati veliko i jako srce. Jer, doma je Anku čekalo šestero gladne djece.

Radovan Kovačević, Poruka borca, prosinac, 1984.

ANTE BAKOTIĆ BAKO

JASENOVAC: SMRT NA PRAGU SLOBODE

Bako je bio jedan od organizatora ustanka logoraša u Jasenovcu

Ante Bakotić – Bako. Bako je bio jedan od organizatora ustanka logoraša u Jasenovcu

Ante Bakotić Bako, Sinjanin, jedan od organizatora ustanka u logoru Jasenovac, poginuo je u jurišu na vratima logora 22. travnja 1945. godine.

U proljeće 1942. godine Ante Bakotić Bako zarobljen je na području donjeg toka Neretve. Slijedila su mučenja, saslušavanja, torture … Ustaše Antu interniraju u koncentracioni logor Jasenovac. U logoru nije klonuo duhom. I pored grozne torture, zvjerskog ubijanja, klanja drugova, žena i djece, krvave Save i stratišta, Ante, sa svega 24 godine života, organizirano radi i djeluje među grupom logoraša. Organizira partijsku organizaciju, ilegalno radi s članovima Partije i SKOJ-a, podiže drugove na organizirani proboj iz logora.

Uoči samog proboja, u Zagrebu su Nijemci s ustašama održali sastanak u travnju 1945., i tada su se dogovorili da unište sve »tragove«, da pobiju sve živo u Jasenovcu kako bi nestali posljednji svjedoci neljudskih zlostavljanja zatočenika. S tog sastanka u Jasenovac se vratio ustaša Ljubo Miloš i naredio totalnu likvidaciju logoraša. Njegov povratak stajao je života, samo u jednoj noći, oko 3000 žena i djece.

Ante je slutio kakve namjere imaju ustaše. Prema iskazima preživjelih logoraša, Bakotić je bio idejni pokretač ustanka u logoru. Na dogovoru Logorskog komiteta za pripremu i rukovođenje ustankom, zajedno odlučuju da se krene u proboj po svaku cijenu. I 22. travnja 1945. g. krenuo je Ante s drugovima u odlučni proboj. Goloruka masa od 1100 zatočenika krenula je u neravnopravan boj, zasipana rafalnim mecima, dok je tražila izlaze u posljednjoj šansi života. Ante je jurišao, pomagao drugovima, ali rafal mitraljeza prekinuo je sva nadanja i nit života … Slobodu su uspjela izvojevati samo 54 logoraša. Oni su ostali živi, živi su svjedoci strahota nastalih u bezumlju fašizma.

Među svjedocima koji su preživjeli užas Jasenovca bio je i Mile Ristić iz Miljevaca (Bosanski Aleksandrovac), koji je do posljednjeg trenutka bio s Antom. U pismu koje je nakon rata uputio bratu mu Luki, Mile piše, između ostalog i:

»Vijest o strijeljanju drugarica, među kojima su bile i dvije Sinjanke – Mira Čatipović-Obradović i Desa Babaja-Fabris – na nas je strašno djelovala, ali smo i shvatili da se i nama bliže posljednji minuti. Nije bilo izgleda za spas, ali smo odlučili da moramo nešto pokušati, jer bili smo osuđeni na smrt. Nekolicina nas, s Antom na čelu, prošli smo kapiju pošto smo prethodno svladali stražare. Tu je bila neopisiva gužva, izmiješali su se zatvorenici i ustaše. U jednom trenutku u toj gužvi netko je bio ranjen. Vidio sam da je to drug Ante. Čuo sam njegove posljednje riječi: - Drugovi ranjen sam, drugovi naprijed! Posljednje što sam vidio je njegovo, mecima izrešetano tijelo kako pada u Savu. Sam je skočio jer nije htio da iznemogao padne u neprijateljske ruke …«

M. Kocjančić, Poruka borca, 6. ožujka 1985.

BOROZANI IZ KRIŽEVE 12

Kameniti Veli Varoš, ljuta vrlet nadomak starom gradskom središtu, krije u svojim kalama mnoge priče. Kuće su zbijene i zgurene uz marjansku padinu, svaka od njih kao da nam i sada ima što reći. O sebi i drugima. Na jednoj od njih stoji ploča:

»U ovoj kući su živjeli i iz nje krenuli u borbu za radnička prava i slobodu naših naroda braća Feđa i Nebojša Borozan* – Nebojša rođen 1922. strijeljan je u Sinju 24. kolovoza 1941. g. kao borac I. splitskog odreda – Feđa rođen 1920., član SKOJ-a, uhapšen kao ilegalac i strijeljan u Šibeniku 22. svibnja 1942. g. s grupom boraca i ilegalaca na čelu sa sekretarom CK KPH Radom Končarom«.

Zapravo, Borozani nisu rođeni u toj ulici, tu su dočekali rat u Velom Varošu, u kući poočimovoj, zajedno s majkom Zorkom, bratom Braslavom, sestrom Sekom i polubratom Ivicom Jelaskom.

Braslav priča:

»Kao stotine mladića, studenata i srednjoškolaca, nisam tada bio skojevac, ali sam bio u tom krugu. Bio je tu Silvije Bombardelli, protjeran iz Novoga Sada od mađarskih okupatora, zatim muzičar i slikar Feđa Čatipović, pa Veljko Katunarić, a kasnije i Neven Šegvić. Umjetnost, socijalizam i mladenačke strasti – sve se to u nama isprepletalo, pa smo nekako logično rasli i urasli u NOP. Za mene i grupu mojih prijatelja dileme nije bilo, znali smo što treba i koja nam je zadaća.

Čim sam došao kući iz Zagreba, majka me upozorila da skrivamo oružje. Samo je rekla: Znaš, u fumaru vise kobasice, i sve mi je bilo jasno. Braća su nakon kapitulacije stare Jugoslavije donijela oružje kući, a kasnije su donosili i bombe, revolvere i drugo, skrivali sve u zidove, u stepenište. Čitava je familija pomagala, svi smo se uključili u prihvat i raznošenje oružja. Kao i sad vidim braću: Nebojša veliki dobričina, jak i snažan, radio je kao betunjerski manoval, a Feđa, čudak još iz djetinjstva, zatvoren, ali nevjerojatno uporan, radio je u knjižnici. Seka je dijelila sudbinu svih tadašnjih žena i cura: radila je u kući. Ivica je imao tek desetak godina, dijete. No svi smo bili kao jedno…

Nebojša je imao 18 godina … Majka je otišla i na suđenje u Sinj, pustili su je da posjeti mladiće. Ustaše su bili grubi prema njoj: pljuvali su je i vrijeđali. A ona je, zamislite, otišla u grad kupiti košulju i odijelo za sina. Donijela mu ga je u ćeliju i rekla: »Ideš na vjenčanje, a ne u smrt«. Zvuči li to danas patetično? A kad je na suđenju proglašena smrtna osuda, pala je u nesvijest, pa su je pod djelovanjem injekcija doveli u Split. Nekoliko se dana nije budila, a poslije više o tome nije htjela govoriti.

Nastavili smo s još većom odlučnošću. Jednom smo doznali da će policija upasti u kuću, pa je majka pod crninom koju je nosila za Nebojšom prenijela oružje u susjedstvo. Feđa je i dalje bio motor svega, organizator. No poslije napada na talijansku vojnu muziku u Tartaglinoj ulici, Talijani su nam »ubacili« provokatora. Njihov je čovjek donio oružje u našu kuću, to je kod nas bilo uobičajeno, nismo obraćali pažnju. A karabinjeri i agenti već su opkolili kuću. U tih nekoliko minuta uspjeli smo skriti oružje da ga okupatori uopće nisu mogli pronaći iako su danima »rovali« kuću. A nas su odveli, čak i desetogodišnjeg Ivicu. Poslije su nas pustili, a Feđu zadržali. To je bilo koncem 1941. g. U svibnju 1942. godine Feđa je strijeljan s Radom Končarom i grupom na Šubićevcu u Šibeniku. No familija, iako kompromitirana, i dalje održava ilegalne veze. Ja služim kao veza s Feđom. U splitski zatvor Roko donosim poruke uvučene u izdubljenu trstiku na košarama s hranom. U ožujku 1942. g. majka je uhapšena i osuđena na tri godine zatvora u Italiji.

Za sestru koja se razboljela od tuberkuloze i bolovala u splitskoj bolnici (njezin je krevet bio jedan od punktova veze, umrla je u partizanskoj bolnici na Hvaru 1945. godine), za mene i malog brata nastupila su teška vremena. Morali smo se kriti i hvatati vezu za partizane.

Oslobođenjem Livna i zapadne Dalmacije to mi se i ostvarilo. Bila je 1942. godina – ljeto!

Majka je ostala na robiji do kapitulacije Italije, vratila se što pješke, što kolima okolo-naokolo u Split. Kad je došla kući, nikoga nije našla – nije htjela povjerovati da smo živi.

Našla je kćer i olakšala joj zadnje dane, čuvala je od bolesti i od ustaša, vodila okolo. Majku sam našao u Splitu kad sam malog brata Ivicu, kojeg sam našao kao kurira IV. splitske brigade na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu i zamolio drugove da ga prekomandiraju k meni kako bih barem njega kao najmlađeg sačuvao majci, vodio kući. Nisam je mogao prepoznati. Kad smo se zadnji put vidjeli, bila je snažna žena srednjih godina, a tada sam pred sobom ugledao staricu. Umrla je 1976. godine …«

Jakša Fiamengo, Slobodna Dalmacija, 27. srpnja 1981. g.

* U spomen na rodoljube braću Borozan, jedna ulica u Splitu 3 do 1990. godine nosila je njihovo ime