Splitski antifašisti - ŠEST portreta

Organizator ustanka u Dalmaciji

Vicko Krstulović. Organizator ustanka u Dalmaciji

VICKO KRSTULOVIĆ

ORGANIZATOR USTANKA U DALMACIJI

Vicko Krstulović rođen je 27. travnja 1905. u Splitu. Potječe iz težačke obitelji. Po završetku osnovne škole radio je na gradnji putova, u kamenolomima, tvornicama i brodogradilištu.

Poslije Prvog svjetskog rata, već u petnaestoj godini, postaje član SKOJ-a, a 1922. godine primljen je u KPJ. U siječnju 1929. izabran je za sekretara Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Dalmaciju. Zbog političke aktivnosti tri puta je hapšen, 1929., 1933. i 1937. godine. Ukupno je u zatvoru bio pune tri godine. Kada je 1938. reorganizirana partijska organizacija u Dalmaciji, Vicko Krstulović dobiva ovlasti za njeno sređivanje. Godine 1939. postaje politički sekretar novoformiranog Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju. Na toj dužnosti ga je zatekao rat i kapitulacija stare Jugoslavije.

Od početka svibnja pa do kraja prosinca 1941. godine najaktivnije radi na organiziranju narodnooslobodilačkog pokreta u Dalmaciji i stvaranju oružanih partizanskih četa i odreda. Kada je u rujnu 1941. na Dinari formiran Dalmatinsko-dinarski NO partizanski odred, on je postao njegov komandant. Štab ovog odreda je postupno izrastao u rukovodstvo svih partizanskih jedinica u Dalmaciji. U siječnju 1942. Krstulović je već komandant Grupe dalmatinsko-dinarskih odreda, a u travnju ga Glavni štab Hrvatske postavlja za komandanta Četvrte operativne zone.

U drugoj polovici srpnja 1942. na Cincar planini sastao se s Titom i Vrhovnim štabom, kada su razrađeni zadaci za razvijanje oružane borbe u Dalmaciji. Veliki priljev boraca omogućio je da se krajem 1942. i početkom 1943. formira pet dalmatinskih brigada, a zatim, 13. veljače 1943., i 9. dalmatinska divizija, za čijeg je komandanta imenovan Krstulović. S tom jedinicom doživljava epopeju na Neretvi (bitka za ranjenike) i kasnije s Vrhovnim štabom na Sutjesci.

Sredinom kolovoza 1943. s 1. dalmatinskom brigadom vraća se u Dalmaciju. Tada je obnovljen Štab IV. operativne zone pa je Krstulović ponovno njezin komandant. Prilikom kapitulacije Italije, zajedno s Ivom Lolom Ribarom ulazi u okupirani Split i vodi uspješne pregovore s komandantom talijanskog garnizona, koji potpisuje sporazum o predaji. Tada dolazi do masovnog narodnog ustanka širom Dalmacije i u toj situaciji pokazuje umješnost i organizatorske sposobnosti u stvaranju novih partizanskih brigada i divizija. Nakon formiranja VIII. dalmatinskog korpusa, početkom listopada 1943., Vicko prelazi na političke funkcije u NOP-u.

Na oslobođenom teritoriju sudjeluje u organiziranju narodne vlasti, na čelu je Oblasnog NOO-a i sekretar je Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. Angažira se u radu ZAVNOH-a i AVNOJ-a, u kojem postaje i član Predsjedništva. U prosincu 1944. postavljen je za povjerenika za industriju i trgovinu ZAVNOH-a, a 14. travnja u Splitu za ministra unutrašnjih poslova u prvoj Narodnoj vladi Hrvatske.

Izvodi iz knjige Narodni heroji Jugoslavije i Poruka borca, srpanj 1966.

Nakon robijanja u Požarevcu i Lepoglavi prešla je u ilegalu u Zagrebu (snimak je učinjen neposredno pred rat)

Anka Berus. Nakon robijanja u Požarevcu i Lepoglavi prešla je u ilegalu u Zagrebu (snimak je učinjen neposredno pred rat)

ANKA BERUS

REVOLUCIONARNI PUT PROFESORICE BERUS

Anka Berus rođena je 16. prosinca 1903. u Splitu. Pripadala je naprednom studentskom pokretu. Revolucionarno djelovanje nastavlja i kasnije, od 1926. do 1936. godine kao gimnazijski profesor u Splitu. Već u prvim koracima svog pedagoškog poziva dolazi u sukob sa školskim vlastima zbog njenih socijalističkih ideja kojima je utjecala na učenike. Član KP-a postala je 1934. godine.

Poslije jedne provale 1936. bila je uhapšena i osuđena od Suda za zaštitu države u Beogradu na kaznu robije od dvije godine. Kaznu je izdržala od 1936. do 1938. godine u Požarevcu. Nakon povratka u Split nastavila je s revolucionarnim radom, i već 1939. godine ponovno je uhapšena i upućena u Lepoglavu.

Ubrzo je puštena na slobodu, ali je iz Splita protjerana u Celje. Tu se povezala s mjesnom partijskom organizacijom KP Slovenije, ali se u Celju nije dugo zadržala. Ilegalno prelazi u Zagreb i uključuje se u rad Sindikata radnika i službenika prehrambene industrije. U vrijeme priprema za ustanak, kao član Pokrajinskog komiteta Narodne pomoći u Zagrebu, okuplja rodoljube na programu borbe protiv okupatora i domaćih slugu, sudjeluje u organizaciji mnogobrojnih akcija i diverzija protiv ustaša i Nijemaca. U ožujku 1942. prebacila se na partizanski slobodni teritorij i održava vezu između ilegalnih partijskih radnika u Zagrebu i partijskih organizacija u NOV-u Hrvatske. Kao član Biroa CK KP-a Hrvatske i instruktor za Hrvatsko primorje, od ožujka do kolovoza 1942. aktivno radi na širenju pokreta u Primorju, Gorskom kotaru i Istri. Na Prvom zasjedanju ZAVNOH-a u lipnju 1943. godine, izabrana je za vijećnika ZAVNOH-a, a od studenoga 1943. vijećnik je AVNOJ-a. Po oslobođenju Dalmacije, krajem 1944., postaje član Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju.

Za narodnog heroja proglašena je 24. rujna 1953. godine.

Anka Berus, rođena Znidarčić, jedina je partizanka iz Dalmacije kojoj je drug Tito dodijelio Orden narodnog heroja Jugoslavije. Tim najvišim priznanjem za herojstvo iskazano u NOB-u odlikovana je od Dalmatinki posmrtno i Bračanka Rajka Baković, koju su ustaše strijeljali u Zagrebu 1941. godine.

Zbornik narodnih heroja Jugoslavije, str. 64.

splitskim ministrom i ministricom u prvoj narodnoj Vladi Hrvatske, pred Gradskom vijećnicom na obilježavanju 40. obljetnice njenog formiranja u Splitu

Ivica Kukoč s Ankom Berus i Vickom Krstulovićem, splitskim ministrom i ministricom u prvoj narodnoj Vladi Hrvatske, pred Gradskom vijećnicom na obilježavanju 40. obljetnice njenog formiranja u Splitu

IVICA KUKOČ

KOMESAR NAJVEĆE DALMATINSKE VOJSKE U POVIJESTI

Ivica Kukoč rodio se u splitskom Velom Varošu 1918. godine u siromašnoj radničkoj obitelji. Osnovnu školu završio je na obližnjim Prokurativama. Trogodišnje školovanje na realnoj gimnaziji prekida zbog oskudnih prilika u obitelji i zapošljava se u škveru a zatim kao tipograf u tiskari splitskog dnevnika Novo doba. Junior Hajduka ubrzo postaje skojevac i član KP. Nakon fašističke okupacije organizira u Splitu udarne grupe, početkom 1942. godine odlazi u partizane i preuzima važnu vojno-političku dužnost političkog komesara IV. operativne zone. Zajedno s komandantom Vickom Krstulovićem, nakon više savjetovanja s Titom, već početkom 1943. godine stoji na čelu već razvijenog partizanskog pokreta u Dalmaciji i njene 9. dalmatinske divizije. Kukoč, jedan od junačkih Dalmatinaca s Neretve i Sutjeske, dobiva u vrijeme pada Italije nove zadatke u Dalmaciji koja plamti narodnim ustankom. Kao politički komesar najveće vojske u dalmatinskoj povijesti, 8. korpusa NOVH-a, bilježi: »Čitava Dalmacija stala je na noge. Ti dani u njenoj bogatoj historiji predstavljaju događaje koji se rijetko bilježe«.

Kukoč, Titov general, nosilac Spomenice 1941., vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, bio je jedna od vodećih ličnosti partizanske Dalmacije.

Istaknuti Splićanin bio je vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a i Titov povjerenik za vanjske poslove (NKOJ-a)

Josip Smodlaka. Istaknuti Splićanin bio je vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a i Titov povjerenik za vanjske poslove (NKOJ-a)

JOSIP SMODLAKA

Josip Smodlaka rodio se 9. studenoga 1869. godine u Imotskom. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu 1887. godine. U višim razredima gimnazije postao je pristaša Stranke prava. Doktorirao je pravo 1893. godine u Grazu. Potom se vratio u Split gdje je radio kao odvjetnik. Preko Hrvatskog sokola u kojem je postao starješina, trudio se da što veći dio splitskih težaka tolomaša (autonomaša) pridobije za hrvatstvo. Izabran je u izvršni odbor dalmatinske Stranke prava 1897. godine. Za zastupnika u Dalmatinskom saboru izabran je 1901. godine. Jedan je od inicijatora politike novog kursa. Takvu orijentaciju predložio je u govoru u Dalmatinskom saboru 1902. godine, kada je pružio ruku pomirenja Srbima i Talijanima.

U kolovozu 1905. godine osnovao je u Splitu Hrvatsku demokratsku stranku, te u politički život uveo brojne dalmatinske težake, pa i veliki broj do tada nacionalno nesvjesnih tolomaša. Pokrenuo je i stranački list Sloboda.

Na izborima 1910. godine, te 1911. godine Josip Smodlaka je velikom većinom glasova izabran u austrijski parlament – Carevinsko vijeće. U parlamentu je održao više proturežimskih govora. Tako je 3. prosinca 1910. godine naglasio: »Zemlja je danas postala zemlja prosjaka bez svoje krivnje.« Prije Prvog svjetskog rata bio je više godina donačelnik Splita.

Josip Smodlaka se u borbi za oslobođenje od Austro-Ugarske povezao s više kreatora svjetskog javnog mnijenja. Za vrijeme Prvog svjetskog rata vlast ga je kao veleizdajnika držala u zatočeništvu. Nakon raspada Austro-Ugarske općinsko vijeće izabralo je Josipa Smodlaku za načelnika Splita. Izabran je i u Središnji odbor Narodnog vijeća SHS u Zagrebu, te za člana Zemaljske vlade za Dalmaciju. U kritično vrijeme, kada je Italija okupirala sjevernu Dalmaciju i približila se Trogiru, Vlada je tražila od Narodnog vijeća u Zagrebu ubrzanje ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom. Nakon ujedinjenja nije želio ući u vladu. U ožujku 1919. godine značajno je pridonio koncipiranju tzv. Pariškog prijedloga koji se protivio centralističkom uređenju države i zalagao za načelo samouprave. Sudjelovao je na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine. Na osnovi etnografske karte koju je dao američkoj delegaciji, SAD su Italiji predložile tzv. Wilsonovu liniju po kojoj je Kraljevini SHS trebala pripasti Dalmacija, Rijeka, otoci i istočna Istra. Njegov utjecaj kod britanskih i američkih stručnjaka zaslužan je što je (južna) Baranja, da bi postala prostor za razvoj Osijeka, ušla u sastav Kraljevine SHS. Josip Smodlaka je u prosincu podnio ostavku kada je uvidio da je na djelu politika popuštanja Italiji.

Josip Smodlaka je 1920. godine objavio svoj nacrt ustava, kojim se zalagao za široke unutarnje samouprave. Kako bi ga se udaljilo iz politike, vlast ga je imenovala na mjesto poslanika pri Vatikanu, zatim u Berlinu i Madridu. Odmah po proglašenju šestosiječanjske diktature 1929. godine Josip Smodlaka je odbio nastaviti raditi kao diplomat te se vratio u Split gdje je radio kao odvjetnik i publicist.

Nakon talijanske fašističke okupacije 1941. godine prefekt Splita Paolo Zerbino pozvao ga je, kao i više drugih intelektualaca i poznatih građana Splita, da dođe na sastanak radi razgovora o suradnji. Josip Smodlaka je pismeno odgovorio da odbija suradnju s okupatorom. Od početka rata pomagao je antifašističku borbu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine zatražio od zapovjednika talijanske divizije Bergamo da pruži otpor Nijemcima ili preda oružje partizanima. U to vrijeme bio je predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Splita. Tada je, s nepune 74 godine, otišao na oslobođeni teritorij. Bio je vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, te povjerenik za vanjske poslove Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, kao i član Savezničke kontrolne komisije za Italiju. Njegovi razgovori s predstavnicima zapadnih medija dali su doprinos raskrinkavanju izdajničke uloge Draže Mihailovića, te teritorijalnih ambicija Italije. Poseban doprinos antifašističkoj borbi dao je kreiranjem sporazuma Tito-Šubašić, koji je u konačnici omogućio međunarodno priznanje nove Federativne Jugoslavije. Nakon formiranja zajedničke vlade Tito-Šubašić 1945. godine, Josip Smodlaka je postao ministar bez lisnice. Kada je uvidio da će do dogovora s Italijom oko razgraničenja teško doći, na vlastiti je zahtjev umirovljen. Umro je u Splitu 31. svibnja 1956. godine. Pokopan je na Klisu, rodnom mjestu svojih predaka, uz državne počasti.

Goran Kotur

Skladatelj čije su melodije postale pučke pjesme, popularne mnogo šire od njegovog dalmatinskog zavičaja

Ivo Tijardović. Skladatelj čije su melodije postale pučke pjesme, popularne mnogo šire od njegovog dalmatinskog zavičaja

IVO TIJARDOVIĆ

SPLITSKA LEGENDA, RODOLJUB I ANTIFAŠIST

Maestro Ivo Tijardović, skladatelj čije su melodije postale pučke pjesme, popularne mnogo šire od njegovog dalmatinskog zavičaja, istinska je splitska legenda. Bio je istaknuti rodoljub, dirigent, koreograf, slikar, karikaturist, novinar, poliglot, prevodilac … Rođen je 1895. godine u Splitu u kući uz istočne zidine Palače. S glazbom i slikarstvom došao je u dodir još u gimnazijsko doba. Ratne godine proveo je u talijanskom zarobljeništvu te kao jugoslavenski dobrovoljac u Solunu. U Beču je studirao arhitekturu a u Zagrebu završio Dramsku školu HNK-a. U ranijem stvaralačkom razdoblju dvadesetih godina 20. st. napisao je više opereta (Pierrot Ilo, Kraljica lopte, Zapovjed maršala Marmonta, Mala Floramye i Spli’ski akvarel), a u kasnijim godinama opere Jurek i Štefek, Dimnjaci uz Jadran (s temom okupacije i oslobodilačke borbe), Marko Polo i Dioklecijan (koja nije izvedena). Napisao je i kantatu Judita.

Bio je intendant HNK-a u Splitu (1940. – 1941.).

U godinama talijanske okupacije Dalmacije sudionik je u radu Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta i u ilegalnom Gradskom NOO-u, čiji je predsjednik bio od svibnja 1942. do rujna 1943. Bio je član ZAVNOH-a i predsjednik Oblasnog NOO-a za Dalmaciju.

U kući Ive Tijardovića održan je sastanak odbora umjetnika na kojem je odlučeno da se priredi čuvena ilegalna likovna izložba umjetnika povezanih s NOP-om 1943. godine u Ulici Corso Italia 15 (Zvonimirova), u stanu kipara Marina Studina. Na izložbi je Tijardović izložio nekoliko svojih akvarela i crteža olovkom. Zajedno s grupom splitskih intelektualaca iste je godine krenuo u partizane sudjelujući na Konferenciji kulturnih radnika u Hvaru 1943. U to vrijeme obradio je pučku splitsku pjesmu Marjane, Marjane i priredio više koncerata za ranjenike u Italiji, u Visu i u Splitu.

U Split je došao s Kazalištem narodnog oslobođenja 1944. godine obnovivši kazališni život. Bio je intendant HNK-a u Zagrebu i direktor Državne muzičke akademije. Umro je u Zagrebu 1976.

Poznati skladatelj odmah po okupaciji opredijelio se za NOP

Josip Hatze. Poznati skladatelj odmah po okupaciji opredijelio se za NOP

JOSIP HATZE

UČENIK VELIKOG MASCAGNIJA, SKLADATELJ OPERA I PARTIZANSKIH PJESAMA

Josip Hatze rodio se u Splitu 21. ožujka 1879. godine. Od 1906. do 1914. bio je zborovođa pjevačkog društva Zvonimir u Splitu. Prvi svjetski rat proveo je na albanskom frontu. Godine 1919. postao je zborovođa novoosnovanog pjevačkog društva Guslar koje vodi do početka tridesetih godina. Od 1919. do 1947, uz prekide za vrijeme rata, Hatze je bio nastavnik na splitskoj Srednjoj tehničkoj školi.

Nakon okupacije zemlje i rasula Jugoslavije 1941. godine Hatze se odmah, iako u poodmaklim godinama, opredijelio za NOP. Radio je u Pododboru intelektualaca unutar posebne sekcije muzičara. Poslije kapitulacije Italije pristupa partizanima, što je bio logičan nastavak njegova života i rada. Hatze je bio jedan od sudionika Konferencije kulturnih i javnih radnika Dalmacije koja je održana u Hvaru u prosincu 1943. godine. S Konferencije je upućen narodu Proglas, u kojemu su potpisnici javno izrazili svoj stav prema borbi naroda Jugoslavije protiv stranih osvajača i njihovih pomagača.

Nakon evakuacije srednjodalmatinskih otoka Hatze odlazi sa zbjegom u El Shatt (Egipat). Tu je pod teškim uvjetima uvježbao i vodio reprezentativni mješoviti Centralni zbor jugoslavenskog zbjega. Poslije nekoliko mjeseci Zbor je imao vrlo raznolik i bogat repertoar, od stotinjak pjesama i sastava. Za vrlo kratko vrijeme zbor je postigao i zavidnu umjetničku razinu. U toku svoga djelovanja zbor je imao više 150 nastupa. Koncerte je održavao po logorima, vojnim bolnicama, u kazalištima, koncertnim dvoranama i na radiostanicama, naročito u Kairu i Aleksandriji te u ostalim većim mjestima Egipta i Srednjeg istoka. Zbor je priredio i specijalno pripremljene programe, koje su snimale savezničke informativne službe i prenosile ih preko radiostanica Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Među kompozicijama naročito su se isticale partizanske i rodoljubne pjesme.

Hatze je komponirao niz popjevki, kantata i dvije poznate opere, Povratak i Adel i Mara. Za vrijeme NOB-a skladao je četrdesetak partizanskih pjesama. Svojim raznolikim i kvalitetnim programom Centralni zbor jugoslavenskog zbjega stekao je veliku popularnost i ugled kod našeg naroda u zbjegu i kod saveznika. Gajeći naš narodni melos i partizansku pjesmu, pri čemu posebna zasluga pripada maestru Hatzeu, Zbor je sjajno reprezentirao našu nacionalnu kulturu i u isto vrijeme propagirao narodnooslobodilačku borbu u svijetu.

U lipnju 1945. godine Zbor se vratio u domovinu. Odmah po povratku organizirao je turneju po dalmatinskim gradovima, a prije rasformiranja nastupio je i u Zagrebu, prigodom zasjedanja ZAVNOH-a.

Nakon oslobođenja Hatze se vratio u Split, gdje je i dalje nastavio umjetničkim radom i stvaralaštvom.

Umro je u rodnom gradu 30. siječnja 1959. godine

Tatjana Kovač i Mijo Vojnović, U spomen revoluciji, Split, 1976.